Barometar, politička arena Večernjeg lista donosi analizu prvog nestranačkog mandarata nove Vlade Tihomira Oreškovića koju prenosimo u nastavku.
Sasvim je u redu zbijati šale na račun toga da vjerojatni novi premijer ne zna tečno hrvatski, da njegov hrvatski neodovljivo podsjeća na izvjesnog Borisa Mikšića, svojedobnog medijskog klauna koji je bio dva koraka od toga da postane predsjednik. Mislim da se Tihomir Orešković, ako je normalan, neće posebno ljutiti na sprdanje njegove dikcije jer je vjerojatno i sam svjestan da nije baš materijal za dugačke govore na impresivnom književnom jeziku. Malo ironije i satire na račun političara nije ništa loše niti neumjesno, svaka civilizirana zemlja to radi.
Problem nastaje ako pojedinci ili skupine zaista misle ili propagiraju da Orešković zbog govornih ograničenja ne može dobro obavljati funkciju na koju je postavljen. Pod dojmom bivšeg režima gdje je bilo bitnije pričati nego raditi, pa nastavno na moderniju povijest hrvatske države gdje su ispljuvci takvih politika zauzeli sve bitne političke funkcije i ubijali narod u pojam sa svojim slatkorječivim, verbalnim manevrima iza kojih su najčešće stajala nikakva ili potpuno pogrešna djela, Hrvati su očito počeli vjerovati da je biti političar jednako biti veliki govornik.
Moramo shvatiti da Martin Luther King nije bio ikona cijele rase zato jer je tečno znao izgovoriti ‘I have a dream’ nego zato jer je to znao odlično demonstrirati i boriti se za taj san. JFK nije jedan od najutjecajnijih ljudi povijesti SAD-a jer je očarao Amerikance sa onim njegovim ‘it’s not what your country can do for you,…’ nego zato jer je zaista pokazao Amerikancima put kako da naprave simbiozu države i pojedinca. Je li zaista bolje imati političare koji ne znaju brojati do 5 (Karamarko), koji se zbune kad treba izračunati porez (Grčić) ili koji u svakom nastupu izgledaju kao da su se došli svađati sa građanima (Milanović)?
Sasvim je svejedno kako neki političar govori, na koncu, ne bi bilo nikakvog problema da Orešković ima i glasnogovornika koji će njegove misli i ideje svojom školovanom kroatistikom komunicirati javnosti ili sugovornicima, bitno je ono što Orešković ima u glavi i u ‘onom među nogama‘.
A, bez da se lažemo, čovjek tu vodi sve aktualne političare zajedno za nekoliko koplja. Čovjek je uspio tamo gdje nitko od aktualne političke ‘elite’ nije, u stvarnom svijetu, onom gdje moraš pokazati rezltate da bi dobio dobre plaće, dobra radna mjesta i moć odlučivanja. Čovjek je dogurao do financijskog vođe jedne mega uspješne tvrtke za cijelu jednu regiju. Začudo, uspio je to, iako je i tamo govorio jednako loše taj neki anglo-kroatski dijalekt koji govori i danas. Uspio je i bez da ga se guralo po medijima, nikad nisam pročitao o Oreškoviću kao uspješnom manageru kao što čitam svakodnevno o Tedeschiju ili kao što sam jučer čuo da se Šprajc obratio Čačiću sa ‘vi, kao uspješni manager, što mislite o Oreškoviću’. Ozbiljno? Čačić je uspješni manager? Profesionalni političar zadnjih 20 godina koji je jedinu firmu koju je ‘managirao’ odveo u ogormne dugove, radnike ostavio bez plaća i tvrtku bez rukovodstva, njemu se u prime-time TV emisiji tepa da je uspješan manager??? Kad sam čuo tko je novi premijer morao sam guglati tko je on, kao i vjerujem velika većina Hrvata, jer nikad nismo imali prilike čitati o njemu i njegovim uspjesima, koji, pogotovo za prosječnog hrvatskog političara, zaista nisu mali.
Orešković ima još jednu veliku prednost nad svim profesionalnim političarima koji infestiraju našu političku scenu, njemu politika u životu ne treba, zaradio je puno više van nje nego što će zaraditi u njoj. Nije ovisan o dogovorima, ne mora savijati kičmu niti jednom ‘prijatelju stranke’, niti se mora posebno dodvoravati niti jednoj skupini, braniteljima, Crkvi, etničkim manjinama, nikome. Ako netko zaista nema potrebe da postane novi Sanader, koji će preko politike kupovati satove, odijela i stanove u New Yorku, onda je to Orešković. Ako netko nema potrebe da preko politike zaposli ljude koji su mu pomogli doći do tu gdje je, onda je to Tihomir Orešković jer je do tu gdje je došao sam.
Zaista može začuditi način na koji je Orešković preko noći ‘osvanuo’ kao mandatar, to vjerojatno nitko, koliko god naivan bio, neće progutati.
Karamarko i Petrov ga nisu samo tako izvukli iz rukava, očito je da se radi o dogovoru od puno ranije nego što decision makeri sad prikazuju. Orešković je, nagađam, dio formirane klike financijskih, poduzetničkih i poslovnih ‘velikih igrača’ koji su uvidjeli kamo Hrvatska ide i nisu bili presretni s tim. Ako će sve biti kako izgleda, Orešković i njegovi ljudi, oni koje MOST naziva svojima, a koji su za sada anonimni, preuzimaju vitalne resore, financije, gospodarstvo, poljoprivredu, turizam, poduzetništvo, zapošljavanje, taj rang.
HDZ-u kao njihovom instrumentu dolaska na vlast, ostavljaju da se zabavlja sa onim što HDZ najviše interesira, branitelji, obitelj, socijala, možda im ubace i kulturu i sport, pa možda čak u interesu poštenja i unutarne i vanjske poslove, ali uglavnom su to resori koji ne utječu bitnije na gospodarsku sliku Hrvatske, koja je, u žeštokoj konkurenciji tragično loših, ipak najkritičnija u ovoj maloj zemljici.
Vjerojatno je plan dolaska na vlast puno bolje promišljen i unaprijed dogovoren nego akteri sada priznaju, ali to nije ništa loše, osobno sam sretniji s tim da mislim da na vlast dolaze ljudi koji na viziji vođenja zemlje rade malo duže nego premijer koji je u utorak saznao da u srijedu preuzima vođenje zemlje.
Kao što i ovisnik o heroinu mora proći gadnu apstinencijsku krizu, isto sad čeka i Hrvatsku. Kad se navikneš na nešto 25 godina, teško se od toga odviknuti preko noći. Orešković je rješenje, njegovi jesu rješenje, ali morat će svi zajedno otrpiti žestoke pokušaje bolesnog ovisnika koji prolazi čišćenje. To je već počelo sa suludim prozivanjima za jezični izražaj, nacionalno porijeklo ili činjenicu da je kao premijer objavljen tek naknadno, da nije bio poznat glasačima u izborima.
Možda još jednom vrijedi ponoviti, na izborima nitko nije glasao za premijera, izbori nisu bili za Vladu nego za parlament, a svi koji su izabrani u parlament su bili poznati javnosti prije izbora. Glas njima znači glas da im se daje povjerenje da oni izaberu Vladu kakvu misle da je najbolje, ne kakvu svaki pojedini glasač misli da je najbolje. Oni su izabrali kako jesu, nesporno je da su izabrali nešto drugačije od svega do danas, a sve do danas jednostavno nije valjalo, za što postoje brojkom dokazivi podaci.
Zašto osuditi potpuno legitimni pokušaj upravljanja državom prije nego je i minutu imao mogućnost to raditi? Samo zbog lošeg hrvatskog, života u inozemstvu ili dosadašnje političke anonimnosti? Kako ja vidim stvar, s obzirom na rejting današnjih političara, kvalitetu života vani naspram kvalitete života ovdje te prihvaćenost hrvatskog jezika kao neke svjetske vrijednosti, sve to su samo prednosti novog premijera. Go for it, mr. Prime Minister!
Tportal donosi kratku biografiju
Tihomir Orešković izgradio je respektabilnu karijeru u Tevi u koju je došao 2009. na mjesto glavnog financijskog direktora za Istočnu Europu. Godinu poslije imenovan je za glavnog financijskog direktora za regiju EMIA (Istočna Europa, Mediteran, Izrael i Afrika), a 2012. postaje predsjednik Uprave Plive koju vodi nešto manje od tri godine.
Od 1. rujna prošle godine prelazi na mjesto glavnog financijskog direktora Teve u Europi, a u travnju ove godine imenovan je glavnim financijskim direktorom globalnog generičkog poslovanja sa sjedištem u Amsterdamu. Na toj poziciju odgovoran je za poslove čija prodaja premašuje 10 milijardi dolara godišnje, a odnosi se na generičke, OTC i specijalne farmaceutske proizvode.
Inače, Teva je najveći proizvođač generičkih lijekova u svijetu, najveća izraelska tvrtka i vlasnica hrvatske Plive. Taj farmaceutski gigant diljem svijeta zapošljava 43.000 ljudi od čega najviše (18.232) u Europi, a lani je ostvario 20,3 milijarde dolara prihoda i dobit od tri milijarde dolara.
Mario Duspara za Tportal u članku “Tihomir Orešković utjerao mi je strah u kosti, evo i zašto” napisao je što misli o tome da vođenje države preuzme čovjek koji je do nedavno upravljao sa budžetom od 10 milijardi dolara i koliko je bitno strategijsko promišljanje.
“Njegov sam govor prvo čuo na radiju. Kada sam uspio pogledati snimku, uočio sam još nešto – njegovo držanje. Čovjek unatoč očitom hendikepu zbog jezika zrači samopouzdanjem pa pored njega i naši najdrčniji političari djeluju malo ofucano, drugoligaški. Učinilo mi se da se on uopće nije zbunio zbog jezičnog gafa. Ponašao se kao da je on gazda, a ne predsjednica kojoj je nosio potpise ili ljudi koji su mu te potpise dali. I to ne na način na koji gazdu izigrava Zoran Milanović.
Što ako smo cijelo ovo vrijeme mogli birati superiornije vođe ove zemlje, a mi uporno biramo drugoligaše i trećeligaše, one koji imaju iste mane kao i svi mi, od taštine i neznanja, do prepotencije i zloće, pa sve do čiste korupcije i lopovluka?
Oreškovića već pomalo po društvenim mrežama posprdno prozivaju računovođom, ali gotovo bih se mogao okladiti da ja mogu bolje i brže od njega ispuniti prijavu za povrat poreza. Jer on nije računovođa, nego šef direktora računovođa. Njegov posao na sadašnjoj razini nije računanje i taktika, nego strategija. Smisao za strateški rad nešto je što je gotovo zaboravljeno u hrvatskoj politici. Strategiju i viziju teško se može naučiti, ali vjerojatnije je da će korporativni svijet selekcijom proizvesti stratega nego da ćete ga naći među svojih nekoliko rođaka i prijatelja koje kroz stranačke linije gurate u visoku politiku.
Kakvi su, dakle, strateški kapaciteti hrvatskih političara? Onako, na prvu, mislim da nije pogrešno reći da ih praktički nema. Ako ih i ima, nevjerojatno ih skrivaju.
Ako Tihomir Orešković bude izabran u Saboru da vodi 13. hrvatsku Vladu, ako mu se domaći ‘prekaljeni drugoligaši’ maknu u stranu i osiguraju mu stručne ljude, bojim se da ćemo na čelu izvršne vlasti dobiti čovjeka koji će razmišljati dalje od kraja tjedna, kraja sezone i kraja petoljetke.”
