Ljepše doživljeno Uskrsno vrijeme nije mi se moglo dogoditi kao proteklog tjedna. U susretu sa samo dvije osobe osjetio sam to novo vrijeme i shvatih kako je Isus uistinu uskrsnuo, jer te dvije osobe su mi rekle kako su im se dogodile zaista pozitivne stvari.
Kako netko ne bi pomislio da sam vjerski fanatik i da širim nešto što nema veze s uobičajenim stvarima naglašavam da su riječi iz naslova zapisane u psalmu 118. a u stvarnosti ih doživjeh i prepoznah s osobama iz moga grada. Iskreno, priznajem kako sam cijelu kolumnu kanio posvetiti Romima iz Sitnica, ali se dogodilo nešto drugo, te Romima pripada samo polovica ovoga što pišem.
Spremah se sjesti u vozilo, kad začujem glas… hej, Štefek,čekaj malo… i vidjeh kako mi ususret dolazi žena kojoj sam nekada u Modeksu bio majstor i koja je u ono vrijeme bila iskrica koja je uvijek razbijala monotoniju “šnajderskog” posla. Bila je sretna kada se udala za mladića kojeg je voljela kako se samo poželjeti može s kojim je imala dvoje divne djece i sve joj se dogodilo, kako je znala reći, kao iz snova, jer potekla je iz siromašne obitelji, a sada su joj posao u Modeksu i udaja za svojeg Zasančara promijenile život divnu stvarnost.
I onda se dogodio Domovinski rat i njezina ljubav života, njezin suprug morao je u obranu Domovine. Kaže, strepila je svakog sata, ali nadala se kako će se njezin jedini i najvoljeniji vratiti živ i zdrav.
Ali, jednog dana dođoše hrvatski vojnik i hrvatski policajac i donose bolnu vijest, da je njezina sreća i sve što uz djecu voli poginuo na istočno slavonskom ratištu. Od tog trenutka za ovu do tada veselu ženu, život prestaje, ostaje samo crnina i teška stvarnost da nema čovjeka s kojim je kanila puno toga proživjeti i djecu podizati. Kada je lijes s tijelom njezinog dragog supruga položeno u grob i zauvijek pokrivenom teškom središćanskom zemljom, zatvorio se i njezin život, više ništa nije vidjela, znala, mogla… tek toliko da je mogla djecu hraniti i školovati, za sebe ne mareći.
Nesrećama nikada kraja, sada pedesetim, doživjela je novi šok, ali i preobraćenje. – Znaš, imam tri karcinoma, izjedaju me. Ali ne dam se. Ne, ne dam se. Prije sam samo govorila, da hoću umrijeti, da čekam dan kad će moj pokojni doći da me povede sa sobom. Ali sada je drugačije. Ne, umrijeti ne želim, živjeti želim, idem dalje, živi moji me trebaju, reče mi draga prijateljica i uzjaha bicikl poput srne odjuri prema svojim unucima u drugom dijelu grada. Ostadoh ukopan na mjestu, jer ovo je nevjerojatno.
Žena za koju su svi govorili kako želi i kako će od boli umrijeti, koja je govorila kako za nju više ovdje ne želi živjeti, sada pokazuje novo lice, želi živjeti. Pribrah se i kazah glasno: “Uskrsli Gospodine, hvala Ti za ovo, da ova žena želi živjeti”. Zar ima ljepšeg dokaza milosti Božje?!
Obradovah se silno i dan nakon Svjetskog dana Roma, kada razgovarah s čelnim čovjekom VMO Sitnice, kojem prvo uputih čestitku i upit, tko im je sve čestitao praznik. Kaže Milorad, nitko, samo si Ti došao i hvala Ti, a ja upitah kako ste proslavili, se popilo i pojelo, zapjevalo i zaplesalo?. I onda iznenađenje.
– Pa kako bi plesali i pili, pak je vrijeme Uskrsa i nije za takve stvari, reče Milorad. Imali smo Svečanu sjednicu VMO-a i odlučili da nema veselice i pijanke, nego da novce koje kanimo od grada dobiti za proslavu, preusmjerimo na račun škole kao pomoć našoj djeci za plaćanje školske kuhinje. Situacija je teška, ljudi nemaju što jesti,a mi da se veselimo i pijemo, bilo bi nemoralno i bedasto, rekao mi je Milorad. Bravo, čestitam i vjerujem kako ćeš Ti biti prvi Rom gradonačelnik, jer ovo je povijesna odluka, obzirom da znam kako se na Dan roma znalo bančiti, na račun kako to vole mnogi govoriti i pisati, poreznih obveznika.
Rekoh Miloradu, kako tu Bog ima svoje prste! A kaj si mislio, da nije tako, odgovori Milorad. Stisak ruke i zahvalnost Bogu i za ovo Uskrsno čudo i svjedočanstvo. Oni koje mnogi smatraju teretom ovog svijeta postaju novo Svjetlo u ovom, poglavito danas u proturomskom raspoloženju u riječi i djelu u uglađenoj Europi i većem dijelu našega okruženja.
