Otac je izvadio požutjelu vizit karticu i pružio mi ju je. Na njoj je pisalo ime naše majke
Kad sam konačno, nakon godinu dana uspio osvojiti Vesnu, mojem veselju nije bilo kraja. Bila je sitna, zgodna plavuša duge kose i baš mi je fizički pristajala. Živjeli smo samo nekoliko blokova udaljeni jedno od drugoga i dugo smo se poznavali. Prije nego sam joj ja počeo iskazivati svoje osjećaje, bila je u vezi sa Slavkom, studentom četvrte godine informatike. Priznajem, često sam se pitao što je vidjela u njemu, dugonogom i dugokosom stvoru, ali nikad joj ni jednom riječju to nisam spočitnuo.
Po naravi bila je osjetljiva, i čemu riskirati da kod nje zaradim nepotrebni minus, pored svih onih svojih kvaliteta koje sam imao. Nije govorila mnogo, a trenutak kad sam je zaprosio nikada neću zaboraviti. Čak se nije ni nasmiješila, pogledala me i rekla da pristaje.Tada na to nisam obraćao pažnju jer sam smatrao da je godina dana sasvim dovoljna da bude sigurna u svoje osjećaje.
Kad sam ocu, vitalnom sedamdesetogodišnjaku, rekao da se ženim, samo me pogledao zamišljeno i potapšao po ramenu. Mlađi brat Stjepan vjenčao se dvije godine prije moje odluke i već bio otac petomjesečne Lare. Svoju radost htio sam s nekim podijeliti, ali nisam imao s kim. Osjetio sam da je sad prilika da upitam oca što se dogodilo između njega i majke, kad nas je napustila dok je Stjepanu bilo samo devet mjeseci, a meni dvije i pol godine. Istinu nisam znao, a otac je bio pretežak čovjek i nikada se nije otvarao. Majka je otišla, no u kuću su dolazile mlade žene sa sela i dobro se brinule o nama.
Nijedna se nije zadržala duže od godinu dana, osim Elze, visoke i odlučne crnokose žene. Ta se, osim što je izvrsno kuhala, zaljubila u oca preko ušiju. Zajedljiv i strog kakav je bio cjepidlačio je na svakoj sitnici, ali ona mu se znalački odupirala. Ja sam krenuo u školu, i da nije bilo nje, tko zna kad bih i kako svladao teško gradivo za prvaščiće, tako sam bar tada mislio u svojoj maloj glavici.
Jednom kad sam se vratio iz škole, zatekao sam oca i Elzu u krevetu. Tada sam prvi put vidio kako stariji vode ljubav i moram priznati da mi se dopalo. Oni me nisu primijetili, pa sam se potiho zatvorio u svoju sobu. Konačno ću imati mamu, radovao sam se i priželjkivao da otac oženi Elzu.
Krenuo sam u treći razred, a Stjepan u prvi kad nas po prvi put nitko nije dočekao u našem domu. Elza je otišla iz razumljivih razloga. U sebi sam oca nazivao starim jarcem, majmunom i idiotom, čak sam za Elzom dvije noći plakao. Čudio sam se kako Stjepan može biti tako različit od mene da mu ništa nije previše važno. Iako je kod nas bila četiri godine, otac Elzu nikad više nije spomenuo. Kao da je podrapana čarapa bačena u vreću za smeće. Počeli su problemi, jer smo mnoge stvari sad morali obavljati sami, od pranja suđa do poda u kuhinji.
Otac je imao svoju fotografsku radnju i u njoj bi se zadržavao ponekad i cijeli dan. Bojali smo ga se i činili sve da bude zadovoljan kad se vrati kući. Nikada nije digao ruku na nas, međutim, pogled je bio dovoljan da se pretvorimo u poslušne bubice. Kad sam se prvi put zaljubio u svoju vršnjakinju iz sedmog razreda obećao sam sebi da će, ako se ikad oženim, moja djeca imati najljepšu i najnježniju majku.
Sve sam ja to sad vidio u Vesni, a kad je svećenik upitao želim li je za ženu, od radosti sam zaplakao. Nije me bilo sram plakati na najsretniji dan svojega života. Godina dana našega braka prošla je kao u bajci, a drugi put sam glasno zaplakao kad mi je moja prelijepa žena rekla da čekamo naše dijete.
Živjeli smo u jednosobnom stanu kojega je Vesna naslijedila od pokojne bake, ali od trenutka kad sam saznao da ću postati otac razmišljao sam o velikom stanu gdje će svako naše dijete, pa neka ih bude i petero, imati kutak za sebe. Radio sam u tekstilnoj firmi kao uspješni dizajner i mogao sam si priuštiti kredit, naravno da uz otplatu mjesečne rate moja obitelj ne bude uskraćena ničega. Zbog posla sam putovao u druge zemlje i partnerskim firmama prodavao svoje ideje. Bilo je to dizajniranje, uglavnom sportske dječje odjeće koja se na domaćem tržištu vrlo dobro prodavala.
Vesni sam predložio da kupimo neku stariju kuću na periferiji i pretvorimo je u naš dom. U glavi sam već imao tisuću ideja kojima ću neku straćaru pretvoriti u neko neobično zdanje. Vesna je trudnoću dobro podnosila, ako izuzmem jutarnje mučnine prvi mjesec dana.
Gledajući je tako zaobljenu, mučila me pomisao na majku pod čijem sam srcem i ja tako stanovao do svojega rođenja. Nisam je krivio nizašto, posebno kad bi se sjetio oca, bahatog i izvijenih obrva, u nekom od svojih raspoloženja. Najviše me smetalo što se ponaša kao da ona nikad nije ni postojala, kao da nas nije rodila.
Unutarnji monolog koji sam godinama sam sobom vodio izluđivao me pri pomisli na djetinjstvo u kojem nam ništa nije nedostajalo osim majčine ljubavi. Jedan od takvih razgovora vodio sam nekoliko dana prije Vesninog odlaska u bolnicu. Ona je ranije legla, a ja sam izašao na kišu i požurio do oca. Stanovao je sa Stjepanom i njegovom obitelji u istoj kući, ali je imao zasebni ulaz. Kad me ugledao onako pokislog i smrknutog izraza lica uplašio se i naglo odmaknuo u stranu pustivši me u stan.
– Što se dogodilo? – upitao me i ponudio da sjednem. Nije ni sanjao što je razlog mojem dolasku.
– Da, upravo sam ja tebe to htio pitati. I to upravo sada kad se Vesna sprema u rodilište. To me muči ovih dana kao sam vrag. Što se dogodilo između tebe i moje majke da je ona otišla, rekao bih pobjegla glavom bez obzira? Stjepanu je bilo devet mjeseci, oče. Meni dvije i pol godine. Ti si sve ove godine šutio kao zaliven. Ako si mislio da će tako ostati, varaš se. Ja želim znati tko je moja majka. Želim znati gdje je, je li živa, što radi, kako živi. Shvaćaš, želim upoznati svoju majku. – Gledao sam ga u oči i nisam spustio pogled, po prvi put u svom životu.
Nemarno se osmjehnuo i pokušao okrenuti. Uhvatio sam ga za rame i zaustavio. Pogledao je u moju ruku na svom ramenu i lagano je maknuo.
Nisam se nadao odgovoru, međutim, otac je napravio nekoliko koraka prema ormaru i iz unutrašnjosti izvadio malu kutiju. Prebirao je po nekim papirićima, a zatim izvadio požutjelu vizit karticu i pružio mi je. Ime koje je bilo zapisano na njoj ništa mi nije govorilo. Zar je moguće, pitao sam se gledajući oca, da se na tom požutjelom komadiću papira nalaze odgovori na sva moja pitanja.
– Mogla vas je posjećivati da je željela. Nije željela. Što se mene tiče, pitaj je sam. Još uvijek živi na toj adresi.- Izjurio sam iz stana orošen hladnim znojem i stao trčati pustom ulicom. U ruci sam stiskao papirić koji mi je dao otac i bojao se da ne pokisne od kiše. Te noći gotovo da i nisam spavao. Čim sam s Vesnom popio prvu jutarnju kavu, poljubio sam je s isprikom da ću se do podneva vratiti. Iako sam uzeo godišnji, ispričao sam se neodgodivim poslom u firmi. Do susjednog grada imao sam dva sata vožnje, pa sam nagazio na papučicu. Promet je bio gust i sad su me kao nikada nervirali spori i loši vozači. Trubio sam svakih pet minuta bez razloga, tako dugo dok nisam shvatio da pretjerujem.
Hvatala me panika čim sam došao u grad. U ulici koju sam tražio parkirao sam pred visokom starinskom kućom bijelih prozora i sive fasade, jer je tu jedino bilo mjesta. Pogledao sam u papirić i u nevjerici pogledao kućni broj. Zar je moguće da sam se dovezao pred majčinu kuću sasvim spontano, kao da to radim svakoga dana, poznavajući i put i grad. Duboko sam se spustio na sjedalo i promatrao prozore.
Što će se dogoditi kad uđem, hoću li biti izbačen, saslušan, ili nešto treće, meni nepoznato? Hoću li biti razočaran majčinim izgledom, je li to žena koju su pregazile godine ili možda ona koja itekako drži do svojega izgleda, no to je bilo najmanje važno. Sliku kakvu sam stvorio u svojoj dječjoj glavi prije mnogo godina zadržao sam i danas. Moja majka ima dugu crnu kosu i velike oči, nježne ruke kojima me miluje, sjetio sam se da sam napisao u prvom razredu osnovne škole. Naravno, moje puste želje nikad se nisu ostvarile.
Sad sjedim pred njezinom kućom, nedovoljno hrabar da uđem i da se uvjerim je li zaista tako. I ovaj dan je bio tmuran poput mojeg raspoloženja i tko zna kako će još završiti. A kako bih zapravo htio da završi, upitao sam se u tom trenutku neizvjesnosti. Nisam dalje htio nagađati, već sam izašao iz automobila i zaključao ga. U ruci sam držao buketić cvijeća, sasvim mali, napravljen od ljubičastih ciklama.
Ušavši u prostrano dvorište, do mene su dotrčala dva psića, razigrana pudla. Popeo sam se stepenicama i pozvonio. Vrata mi je otvorila mlada djevojka kratke crne kose i znatiželjno me pogledala. Oko vrata je imala krojački metar, pa mi je postalo jasno da sam je prekinuo u poslu.
– Oprostite, – izustio sam zbunjeno dok su mi noge podrhtavale – tražim Mariju.
– Majka se upravo odvezla u butik. Znate, ovih dana me mijenja u trgovini. Ja šijem neke stvari za sebe jer se za dva tjedna udajem. Ako vam nije hitno navratite nakon svadbe, a ako je hitno, ona se vraća oko podneva. To je za sat vremena.
– Pogledala je na sat, a i ja, tek toliko da nešto radim. Djevojka s kojom razgovaram je moja sestra!
– Uostalom, možete ući i tu je pričekajte. Ako niste oženjeni, ovdje imamo nekoliko djevojaka za udaju – našalila se i prekinuvši uzburkane misli pustila me unutra. Ušli smo u prostoriju u kojoj je radilo nekoliko industrijskih šivaćih strojeva. Djevojke koje su tu sjedile radoznalo su dignule glavu i nasmiješile se. Postalo mi je jasno odakle mi talent za dizajn odjeće i to je bila još jedna bolna spoznaja u ovom danu. Koliko sam razumio, majka je bila vlasnica butika, a ovdje su se šivali proizvodi za prodaju. Uzeo sam u ruke nekoliko gotovih komada i razgledao ih.
– Ako dobro pogađam, bavite se prodajom tekstila – nastavila je djevojka razgovor i ja sam potvrdno klimnuo. Želio sam je ostaviti u uvjerenju da je zaista tako. Nehotice sam analizirao crte lica svoje sestre tražeći sličnost sa svojima. Bojao sam se da će iznenađenja biti još, pa sam pokušao ostati sabran. Potom sam uzeo u ruke neki katalog, a djevojke su se natrag udubile u posao, naviknute na mušterije koje svakodnevno traže neku od usluga.
U trenutku kad su odlazile na objed u prostoriju je ušla plavokosa žena pedesetih godina i ljubazno me pozdravila. Ugledala je stručak cvijeća u mojim rukama. Znam, mislila je da čekam neku od njezinih djelatnica. Nasmijala se od srca, no stala je kad ja nisam učinio isto. Odjednom mi je prostorija postala tijesna, kao da sam jedro u ljusci oraha. Gledala je čas mene, čas crvene ciklame. Vjerujem da ju je moja sličnost s ocem frapirala i da joj je konačno doprlo do svijesti tko stoji pred njom. Brzo je pogledala oko sebe ne bi li slučajno bilo svjedoka našem susretu. Nije bilo, pa je samo kratko uzdahnula.
– Dođi – povela me stepeništem u svoj ured i ponudila da sjednem. Sjeo sam i dugo je gledao. Crte lica, ruke kako nervozno listaju rokovnik i kao da nešto traže. Kad sam je vidio tako zbunjenu, odjednom sam se osjetio nadmoćnije, a u meni je prokuljao bijes što je mene i brata ostavila u pelenama. Pridigao sam se i na stranicu rokovnika stavio joj stručak cvijeća koji sam donio.
– Obećao sam svojoj ženi da ću se vratiti do podneva. Izgleda da neću održati obećanje, majko…Vesna čeka, odnosno, moja žena i ja čekamo bebu…za koji dan. Da, pitaš se zašto sam došao, zar ne? – Pogledala me i nije skidala pogled. Koliko god sam poznavao žene, nisam mogao dokučiti njezine misli. Po izrazu lica rekao bih da su to naznake straha da njezina obitelj ne bi otkrila davno pokopanu tajnu. Međutim, prevario sam se. Šokirala me otvorenošću i hladnoćom, čak bih mogao reći proračunatom dvoličnošću.
– Priča je jasna kao dan. Prva žena tvoga oca umrla je od leukemije nakon samo tri godine njihovog braka, to valjda znaš. Vrlo brzo uletjela sam u njegov život i rodili ste se ti i brat. Oca, nadam se dobro poznaješ. Bila sam mlada i zaljubljena, a on je tu ljubav ubio u meni svojim postupcima. Svađali smo se danonoćno.
Jedne noći izletjela sam iz stana i jednostavno hodala ulicama grada. Gušio me takav život, nisam mogla razmišljati, brinuti se za vas, disati. Povjerila sam se vašoj baki, mojoj majci i ona je predložila da dođemo živjeti kod nje. Nekoliko dana kasnije uhvatio me kako pakiram dječje stvari. Smijao se poput luđaka i izbacio me na ulicu. Prije nego je to učinio zaprijetio je da će me ubiti ako vam se približim. Ako ga dobro poznaješ, sigurno znaš da bi to i učinio. Ja sam živjela kod majke i ubrzo upoznala Nikolu. On sve zna o mojoj prošlosti. Znala sam da će se otac dobro brinuti za vas i da vam ništa neće nedostajati.
– Kako to misliš, ništa nam neće nedostajati? Oprosti, ali ne radi se o malim udomljenim mačićima, radi se o dvojici tvojih sinova. Stjepan je imao samo devet mjeseci, gospođo Marija ! – Namjerno sam je želio povrijediti, ali nisam uspio. Vrijeme je učinilo svoje, a ja nisam mogao vjerovati da je moja majka tako bezosjećajno biće. Izletio sam iz kuće sav znojan i sjeo u auto. Koliki sam teret nosio svih ovih godina, a skinut je s mojih leđa s nekoliko rečenica razgovora. Majka je od samog našeg početka živjela nekim drugim životom u koji se mi uopće nismo uklapali. Kad samo pomislim koliko sam noći potrošio na tugu i čežnju za njom, koliko puta sam plakao za njezinim zagrljajem.
Nakon našeg susreta život je krenuo dalje i ja više nisam o tome razmišljao. Postao sam otac prekrasne djevojčice Dore, a zatim i godinu i pol dana mlađeg Frana. Ne moram reći da se Vesnin i moj život ispunio do kraja, djeca su postala čvrsta spona našeg braka. Vesni nikad nisam ispričao o susretu s majkom, osjećao sam da žena koja me rodila nije vrijedna toga.
Da se sudbina zna poigrati ljudskim životom, osvjedočio sam se, kada sam tri godine kasnije ponovo sreo majku u bolničkom liftu. Vesna i ja spuštali smo se s Franom s trećeg kata nakon obavljenog pregleda grla, a ona je čekala lift u prizemlju. Kad su se otvorila vrata oboje smo bili neugodno iznenađeni. Kratko je klimnula i ušla. Omršavjela i izgubljenog pogleda, okrenula mi je leđa, a vrata lifta su se zatvorila.
Priznajem, nešto se slomilo u meni i potrčao sam stepenicama prema gore. Vesnu sam ostavio u prizemlju, ljutu i zbunjenu. Preplavili su me jaki osjećaji, iako nisam znao što se zapravo događa ili se već dogodilo budući da je bila u crnini. Kad me ugledala nije pokazivala volju za razgovor, no nije me mogla izbjeći.
– Baš si uporan – rekla je kad sam stao ispred nje. Ništa se ne događa. Došla sam na kontrolni pregled nakon operacije.
– Operacije čega ? – zanimalo me detaljnije.
– Bio je tumor maternice. Jesi li sad zadovoljan ? Vjerojatno se i raduješ!
– Kako me malo poznajete, gospođo Marija. Ne, ne radujem se. Naprotiv, vratio sam se ako kako mogu pomoći. Malo sam se, priznajem, uplašio da nije netko umro – namjerno je nisam želio nazvati majkom.
– Da, netko je umro. Sanja je poginula. Prije dva mjeseca. – Mislila je vjerojatno na svoju kćerku koju sam, svu u pripremama za vjenčanje sreo na pragu kuće.
– Žao mi je, istinski mi je žao. To je onda gubitak i za mene. Je li imala djece?
– Imala je blizance. Sad su navršili godinu dana. – Briznula je u plač i ja sam je zagrlio u opustjelom bolničkom hodniku. Plakala je tiho i dugo shrvana tragedijom koja joj se desila. Nisam mogao u tom trenutku ne upitati se je li isto tako plakala kada je brata i mene ostavila ocu onako male i nezaštićene.
Ispričala se da sad ne može razgovarati, ali ako želim da mogu navratiti do nje. Obećao sam joj onako spontano i požurio kući. Sa Vesnom nisam razgovarao cijeli dan i bilo mi je teško uopće se ispričavati kad jedna riječ nije bila dovoljna, a za priču nisam bio raspoložen. Tek navečer sam pokušao objasniti, ali sve što sam rekao naišlo je na šutnju. Planulo je sljedećeg jutra dok sam se spremao na posao.
– Dosta mi je već tih ispraznih isprika – počela je vikati Vesna.- Malo se osluhni što govoriš! Ne samo što gubiš bitku s realnošću, već si nervozu počeo prenositi i na mene. Mislim da ti je neophodan posjet psihijatru. Dosta mi je neočekivanih postupaka, odlazaka i susreta. Plašiš me.
– Doista, bilo je vrijeme da nešto promijenim, jer tako dalje nije išlo. Misli su me odvodile, pa mi je koncentracija na poslu popuštala. Upozorila me Vesna, upozorio me i direktor firme u kojoj sam radio i bilo je vrijeme da stanem na kočnicu. Da do kraja nađem svoj mir odlučio sam se za još jedan posjet majci, ovaj put sa svojom obitelji.
Vesna me prekorila zašto joj prije nisam ispričao cijelu priču, bilo bi joj jasnije. Dva tjedna kasnije posjetili smo majku u njezinom domu. Ovaj put bila je u šeširu, jer je izgubila kosu nakon liječenja kemoterapijom. Rak je uznapredovao i nakon našeg susreta u bolnici morala je nastaviti liječenje. Kuća u kojoj je živjela sada je bila kompletno preuređena. U bolnici mi je zaboravila reći da joj je godinu dana prije smrti kćerke umro muž od srčanog udara.
Zet se nakon Sanjine smrti odselio roditeljima u Austriju i poveo djecu. Ostala je potpuno sama, a kuća je bila puna odjeka njene samoće. To se opipljivo osjetilo, pa nam je laknulo kad smo se vozili kući.
Kad sam auto zaustavio pred ulazom, Vesnu sam nježno zagrlio i rekao da je volim najviše na svijetu. Svaki put kad je grlila našu djecu, za stolom ili prije spavanja, krišom bih obrisao suze. Znala je da u njoj najviše volim tu majčinsku ljubav koju poklanja, osim ljubavi kojom zrači na svakom koraku i danas, nakon osam godina našega braka.
Moja majka je zaklopila oči pet mjeseci nakon našeg posljednjeg susreta u njezinoj kući. Bratu i meni ostavila je svoju kuću i vikendicu na moru, a Sanjinoj djeci svu ušteđevinu.
Nasljedstvo mi ne znači ništa. Podsjeća me na djetinjstvo provedeno bez majke, na doba života kad je majka važnija od vikendica i kuća, od svega blaga na svijetu.
Bratu Stjepanu nije bilo stalo da je upozna, on je od malih nogu bio drugačiji od mene, nekako čvršći.
Isto tako moram reći da majka nikad nije izrazila želju da ga vidi, pa ni prije smrti. Jedva sam oca i njega nagovorio da svi zajedno odemo i ispratimo je na posljednji počinak.
