Valentinovo je običan dan kad se troši malo više na poklone i cvijeće. Slavi se ljubav. Ja sam to shvatila nakon dvadeset godina…
Valentinovo je započelo uobičajenom kavom
Bila je zima, samo Valentinovo, a ja mlada novinarka, vremena sasvim drugačija bez digitalaca, mobitela, a novine bez ispunjenih stranica isključivo ženskim suknjicama i crnom kronikom. Ne znam, možda sad to gledam tim očima, ali ne zamjerite, moje godine nekako posustaju i ne prihvaćaju te napuhane i lažne vrednote. No, ostala sam romantičarka, kao u onim starim filmovima gdje je poljubac bio dovoljan za sretan završetak i sve na svijetu… za onu čuvenu… živjeli su dugo i sretno.
U samom centru grada bila je visoka ura na metalnom stupu kao i danas, sve oko nje počelo je vrvjeti životom čim se razdanilo. Klošari bi žicali koju kintu, ljudi bi žurili na posao u svoje firme, učenici bi žureći u školu kifle gurali u usta, svi bi, hodajući u svim mogućim pravcima, pri disanju, vidljive tople pare puštali iz usta. Ukratko, tko je živio to vrijeme, ne treba ga kroz njega voditi kao maloga psića do posudice sa mlijekom. Nekadašnji restoran na uglu sa malim oknima dobio je veliki stakleni vidikovac i prozori bi mogli biti besplatni ekrani urbanoga života… Izgubio je i svoje staro ime… Ali… kako ne na svakom tom koraku tražiti uspomene kad su se, u tada laganijem ritmu života, one i dešavale, tako romantične i drugačije, srcedrapajuće… ili sam možda ja ostala ona ista budala.
Kada srce ljubav odabere
Tako je bilo i toga jutra u pola sedam, zimsko vrijeme, autobusi u grad vozili su i svako malo zaustavljali se na drugom peronu… Zapravo, te istrošene žute harmonike bile su dobra stvar da razbuđeno započneš radni dan. Zapravo, u šali rečeno, kao da ideš s nekog plesnjaka u ranu zoru i na sreću, pozvoniš na svoja vlastita vrata.
Toga jutra, 14. veljače, gotovo prije dva desetljeća, stigla sam autobusom iz svojega mjesta u grad, prva od nas nekoliko, u topli prostor kafića na uglu, gdje smo se inače, ponedjeljkom sastajali. Čekala sam uobičajeno društvo i … njega, da popunimo stol kao uvijek i… tako sam se zaljubljeno osjećala kao djevojčica. Bila sam zaljubljena u taj dan, jer biti zaljubljen, to je kao da dišeš punim plućima, kao da u džepu imaš tisuću dolara bez nekog osobitog razloga, kao da ljubiš baš ono biće koje je tvoje srce odabralo…
Mladić u pepito zimskom kaputu
Upravo toga zimskoga jutra gledala sam kroz prozor roza pogledom u život koji se budio, tu i tamo u muškim rukama ugledala cvijet i najednom mi se oči zaustave na visokom mladiću crne kose, u pepito kaputu podignute kragne. Stajao je pokraj sata, metar dva udaljen, baš i nebitno je, pomalo zbunjen zabio je ruke u džepove, svako malo gledao na jednu, pa na drugu stranu, pa mu je pogled pao na sat na ruci.
Nekoga je čekao kraj svoje velike putne torbe. Možda godinu dvije mlađi, ali muško je muško, a kad su na tamnom licu oči boje badema, ni duša mu ne može biti prozirna, već… da ne objašnjavam snagu muškog pogleda i srca općenito. Godine postanu nebitne u nekim trenucima scenarija. Proradi na tren moja novinarska intuicija i ženska maštovitost, sve se počnem smiješiti nad svojom izmišljenom pričom, dakako u scenariju se on i ja rastajemo u suzama, volimo se baš onako kao što se u ljubavi može… noć prije u mašti vodimo ljubav i dajemo se onako kako se to daje samo jednom u životu… To je bila cijela naša priča prije dvadeset godina.
Dvadeset godina života… a gdje je ljubav?
Na tren, stvori se konobar sa poslužavnikom a na njemu poslagane šalice kave. Neki mulac sa debelom glavom počeo je prepričavati utakmicu i susjedni stol je zaživio. Pogledam, svi se nagurali i odmah vratim pogled, ali… nestade muškarca za kojega sam namijenila važnu ulogu u svojem filmu. Posljednje čega se sjećam bilo je da je debeloj ženi koja se vraćala sa tržnice, iz punog cekera, ispala mrkva. Baš na mjestu gdje je, samo prije deset sekundi stajao… On.
Život me vozao kasnije još godinama istim autobusima, sve dok nisam kupila auto. Začudo, tehnika je toliko napredovala da ti se zavrti u glavi, život me lišio ljudi koji su bili dio mojega života. Prođe od te zime koja mi je, igrom slučajnosti, samo na pet minuta obogatila život, prođe kao u trenu gotovo dvadeset godina. U ta dva desetljeća desilo se toliko toga i kroz moj novinarski život nizala su se imena, ljudi, ljubavi, gradovi i mnoge evropske zemlje.
Kada se sudbina poigra…
Jedne večeri prije mjesec dana, u toplini sobe i mekih jastuka, razmišljala sam baš o tome kako ne lupam više tekstove na pisaćoj mašini, već dodirujem tipke bijeloga laptopa. Zapravo, nisam radila te večeri već odmarala. Upoznavala sam ljude preko bijelog ekrana, odnosno, uvijek sam ja više zanimljiva njima i tako se na Facebooku na chatu zapričam sa nekim čudnovatim tipom. Privuče me svojim nastupom, naglaskom, i ženska intuicija navede me na pomisao da se možda znamo…
Tipkamo na chatu i otkrije on meni da je trenutno u Dubaiu, da ga posao već sutra vuče u Irsku, pa se vraća… možda će skoknuti do jednog grada, kaže, nisi ti u njemu nikad bila, vučeš mi na dalmatinsku krv, a moj grad o kojem ti pričam smjestio se na samom sjeveru, najljepši je grad u mojem srcu.
Znaš, reče mi, poželim prošetati mojim gradskim ulicama, nisam bio ima već pet, šest godina. Ne, nisam se nikada ženio. Zašto pitaš? Znaš, nije bilo vremena za to. Samo mi je želja da opet vidim onaj gradski sat i okrenem se, da nastavim gdje sam prekinuo tu nit i da se vratim, možda opet na samo Valentinovo. Tako bih volio da me ipak netko čeka. Sav svijet sad bih mijenjao za trenutak istinske ljubavi. Znaš li, zlato, rekao je muškarac sa one strane svijeta, samo da stojim kao onoga jutra i da ljudi prolaze, makar se smrznuo gledajući ih, ali da ipak dočekam ženu, ženu koju bi moje srce voljelo, koja bi mi dolazila u susret da me ne ubiju ove umjetne vrijednosti i ljepota. Da me u nekim zrelim godinama put ljubavi u rodni kraj povede i tu usreći.
Pepito ili Lacoste?
– A imaš li još uvijek onaj pepito kaput i jel’ ti posijedila kosa? – upitam mirno, zanesena opet u one godine i trenutak koji se dešava samo jednom u životu. Ponadam se. Je li to zaista onaj mladi čovjek kojem sam poželjela prići, ugrijati mu ruke toplinom svojih i zarobiti ga prije mnogo godina? Zaustaviti ga. Ljubiti ga. Briga me za ljude.
– Vjerojatno si, u međuvremenu, bacio crnu veliku putnu torbu i kupio Lacoste kofer na kotačima – nastavila sam.
– Jesi li sačuvao onaj topli sivi šal koji ti je, na rastanku, vjerojatno darovala majka? I kako je Vama, gospodine, uopće ime? Ili mogu reći … ti, mislim da si ipak malo mlađi od mene.
Nakon mojih riječi, cijeli svijet, pa i mi, čuli smo samo tišinu i muk.
– Jer ja sam već bila prevalila tridesetu – nastavim ja svoju priču – kad si ti odlazio. Učinilo mi se da imaš nešto manje od trideset. Ali, nisam se zamarala. Bilo je Valentinovo, vrijeme za pažnju, ljubav, a ja sam nekoga čekala, u toplom. Pila sam prvu jutarnju kavu…
Hoćeš li me čekati?
Muškarac je šutio i zaista, učinilo mi se da je ušutjelo pola svijeta. Zar je moguće da je shvatio i da je i on, iako neuobičajeno nervozan, sačuvao svoj dio priče? Rekao je:
– S kopčom si pričvrstila kosu visoko i imala si neke metalne okrugle naušnice koje su se ljuljale pri svakom pokretu glave? Lijepe, ali vidljivo jeftine. Poželio sam baciti nešto u prozor, od nervoze što odlazim. Ti si se, sretna, smijala.
Začudo, nakon tih riječi šutjela sam kao zalivena. Nastavio je priču.
– Kako ti je ime? Izmišljeni nick mi ništa ne govori. Je li moguće da nas je život ponovo spojio? Kako ti je ime?
– Dalmatinka.
– Daj, ne ostavljaj me u neizvjesnosti.
– Ne mogu ti reći – rekla sam. Zaista ne mogu, ne ljuti se. Da, ja sam žena s one strane stakla.
Muškarac je čujno udahnuo zrak i rekao:
– Početak je veljače. Sada sam potpuno siguran da ću Valentinovo čekati u našem gradu. Pišu mi prijatelji da je grad dobio dušu. Da ima lijepih žena. Da je u posljednje vrijeme živnuo. Doduše nema više onoga staroga kafića na uglu. Ali ja ću te čekati ispod gradskog sata. Ujutro, prije sedam. Ne smij se. Kunem se da ću doći. Nisam praznovjeran, ali vjerujem u ljubav. Toga dana ja ću te čekati. Makar se smrznuo skroz. Doći ću da popijemo zajedno kavu i da ovijem ruke oko tebe. U srcu grada. Tko zna, možda ćeš mi reći i svoje ime. A i tko zna, možda ću te, konačno, zvati svojom.
