Kad sam polagala vozački ispit, testove sam položila kao od šale, a vožnju sam prošla tek u drugom pokušaju. Prepričavanjem svoje vožnje na ispitu uvijek sam uspjela nasmijati društvo u kojem sam se zabavljala, a tako je bilo i onaj put kad sam upoznala Janka. Kad sam sjela u automobil, ne znam ni sama što sam od treme radila jer smo i instruktor i ja poskakivali na sjedalima kao da sjedimo u konjskom sedlu, a čovjeka iza nas ukipio se i bio spreman na skok u bilo kojem pravcu. Inače sam kasnije postala dobra vozačica i nikada nisam imala problema u prometu. Za jednog takvog druženja upoznala sam Janka, brata blizanca svoje najbolje prijateljice Liliane.
Liliana i ja išle smo zajedno u školu i znale smo se od trećeg srednje, smjer. Od prvoga dana našega susreta počele smo se družiti, ali smo se rijetko posjećivale, jer smo bile udaljene dobrih pedesetak kilometara. Ona je živjela u gornjem vinogradarskom i pomalo brdovitom dijelu naše županije, a ja na sasvim suprotnoj strani, na samom utoku Mure u Dravu. U to vrijeme, hidrocentrala na rijeci još uvijek nije unakazila prirodu, pa je bio užitak živjeti u tom pitomom dijelu, šetati uz okrajke rijeke i slušati ptice.
Njezina majka bila je porijeklom Slovenka, a kuću su imali na očevom imanju, divnom brijegu u gornjem dijelu Međimurja, gdje je pogled sezao, mogla bih reći, do blaženstva i natrag.
I tako je život vozio svoju rutu, a mi smo, svi redom, postali odrasli ljudi. Godinama kasnije, njezin život iz temelja se promijenio, a i majka je pokrenula rastavu braka zbog očevih ljubavnica koje su odnosile dobar dio obiteljskog novca.
Ona je tako, od rastave roditelja, godinama živjela s ocem, a njezin brat Janko, preko granice, u Sloveniji, sa majkom. U njihovoj kući našla sam se te subote slučajno, obavljajući neki posao daleko od kuće. Lilianu nisam posjetila duže vrijeme iz svojih obiteljskih razloga, pa sam primijetila, da ona nije više ona stara Lily. Kada sam zakucala na vrata, sa olakšanjem je odahnula, kao da joj o mojem slučajnom posjetu ovisi život. Bila je veljača, a snijega je te zime bilo malo, pa putovati desetke kilometara nije bio nikakav problem.
Moram priznati, Lily i Janko bili su kao nebo i zemlja, kao da nisu blizanci i kao da su odgajani u dvije različite obitelji. Janko je studij završio u Ljubljani, a Lily je svoj, nažalost, propustila.
Otac Ivan, poduzetnik, oduvijek ženskaroš i boem, bome kćerka povukla njegove gene sve do jednoga. Tako mladoj ženi, sa tridesetak godina, ljubav više nije bila zanimljiva. Intenzivni ljubavni život natjerao ju je u malo zatišje. Svoj posao nije radila, nego je pomagala ocu voditi administraciju.
Janko je bio moja tiha patnja od našega prvoga susreta, od kojeg je prošlo dvanaestak godina, no jednostavno, on nije bio tip koji se bacao svakoj pred noge, a ja sam priželjkivala uvijek nekog princa iz bajke. I tako se, među nama, nikada ništa nije desilo.
Polona, njihova majka, preporodila se valjda, kada je sa sinom mogla konačno odseliti u Ljubljanu, za kojom je oduvijek patila.
– Došla si kao naručena – rekla je Liliana. – Danas dolazi Janko.
– Eh, pa kako je on, nisam ga vidjela dvije godine… i to samo u prolazu.
– On ti je… kako da ti kažem… onako isto udareni, kao nekada.
– Janko je predivan, nemoj tako o njemu, što ti je? – stala sam ga braniti.
– Draga moja, evo ti prilike da ga osvojiš uzduž i poprijeko. I da ga konačno povališ kako zaslužuje. A ti kakva jesi, još gora od njega, dajem sav svoj imetak na … čisti fijasko.
– Hej, pa nisu ljudi drva da ih valjamo. Govoriš o svojem bratu koji ti je, jednom si rekla, sve na svijetu. Nešto se dogodilo?
– E, pa, Janko se ne smije oženiti onom štrkljom kraj koje se drži k’o kiseli kupus, znam da je ne voli. Na sreću dolazi sam, a ti si, mila moja, stigla baš u pravi trenutak, kao da sudbina zna što radi. On je moj brat blizanac, druga polovica mene.
Zam što govorim.
– Sudbina zna što radi. Ako je on odabrao tu ženu, zaboga, pa nije više balavac. Liliana, daj prestani s tim scenarijima. Imala si sve mogućnosti, a dva nezavršena fakulteta su iza tebe. Tvoj otac… – korila sam je.
– E, kad smo kod njega, ne spominji ga danas više da ne javi da je od Eve krenuo kući. Da nije ganjao žene, majka i brat bili bi u Hrvatskoj. Ovako… – odjednom je zaplakala, ali pokušala sam sve pripisati njezinoj glumi.
– Tko je Eva ? – upitala sam za ženu, čije ime sam prvi put čula.
– Eva ti je, draga moja, njegova ljubavnica. Sa privremenim boravkom u Beču, gdje radi i gdje se i on sada nalazi. Nadam se da im je dobro. Vraća se idući petak. Mrtvu sezonu provodi tamo. Malo sam jadna, znaš? Svatko ima nekoga…
– Ma daj, otac ima lovu, malo zapni i završi taj fakultet… a onda će zalutati netko koga ćeš jako zavoljeti.
– Misliš? – rekla je i obrisala suze. Pogledala je u pećnicu, u kojoj se peklo pile. To je bilo nešto novo u njezinom životu.
Očito je i sama naučila nešto spremiti za jelo. Začulo se zvonce na ulaznim vratima. Veliki prozor gledao je na cestu, ali očito nam je promaknuo njegov auto.
– Janko! – uzviknula je Liliana
– No,no… pa prošlo je samo mjesec dana otkada se nismo vidjeli. Hajde zatvori vrata, hladno je. Počeo je padati snijeg – rekao je Janku ugodnim glasom.
Snijeg! Zazvonio mi je alarm u glavi. Bojala sam se voziti po snijegu i bregovitom kraju. Jednom sam takvu zimsku vožnju završila u jarku.
– Svuci kaput i tu ga ostavi. Nećemo prije ući unutra dok e pogodiš tko nam je navratio – uzviknula je moja prijateljica
– Znam, otac je doveo Evu – ispalio je Janko.
– Bljak – odgovorila je nepristojno Liliana.
– Nemoj to činiti više – prekorio ju je brat. – Tko nas je pohodio?
– Netko tko ti je jako drag. Netko koga nisi vidio dvije godine…
– Muško? Žensko?
– Mislim da je još uvijek žensko – nasmijala se glasno Liliana.
Kad su ušli u dnevni boravak, ono što sam ugledala nije bio više Lilianin brat, ni netko koga sam dobro upoznala, družila se, bio je to sasvim drugi čovjek. Visoki i malo poduže kose, Janko je sada bio sasvim … drugi muškarac.
Ustala sam sa kutne garniture i ostala stajati kao ukopana. Janko me gledao, ali isto tako, potpuno drugačijim pogledom nego svih proteklih godina. Ja nisam više bila ona mršavica štrkljave kose mišje boje, već punašna žena plave kose, prošarane crvenim pramenovima.
– Janko!
– Milena!
Imena smo izgovorili u isti glas i polako prišli jedno drugome.
– Da se sretnemo u gradu, ne bih te ni prepoznao – rekao je i pružio mi obje ruke.
– Ja tebe bih… mislim bar.
Gledali smo se kao da je to onaj presudan susret koji je potreban da ti život konačno dobije smisao, da srce zaigra, da se u želucu stvori čvor nervoze, da zastanu riječi i da ti se na licu zaledi smiješak. Naravno, od radosti i uzbuđenja.
– Dođi, sjednimo – zbunilo me sve to pa sam ga pozvala kao da je to moj dom, a ne njegov. – Oprosti – nasmijala sam se, a on je sve shvatio.
– Ni ja više ne stanujem ovdje – živim daleko…
– Ljubljana nije daleko, a eto, kad je tako moralo biti – uzdahnula sam i okrenula se oko sebe, međutim, Liliane više nije bilo. Vani je upalila moj automobil i parkirala ga u garaži.
– Što izvodi, ja uskoro moram krenuti, obećala sam majci da ću navratiti.
– Zar ne živite više zajedno? – upitao je i podignuo obrvu
– Ne, ona se udala. Postala je gradska dama. Divnog čovjeka je izabrala.
– A ti? Jesi li ti koga izabrala?
– Je, izabrala je. Ali, to ti neka ispriča poslije večere – sa vrata je Liliana izgovorila svoj dio isplanirane priče.
– Ne mogu vjerovati da ćemo i jesti – našalio se Janko
– Hoćemo. Čak možete sjesti za stol – primila se posla Liliana. Od ove večeri očekivala je mnogo, zato se imala želju svojski potruditi oko dvoje ljudi koje je obožavala.
– Pada gusti snijeg, drago mi je što ćeš kod nas noćiti, Milena.
– Prestat će, nakon večere ipak bih polako krenula kući. Vas dvoje imate o čemu razgovarati.
– Ne brini, draga, moj brat će ostati nekoliko dana, bar je tako rekao. Stoga, kad bi morao birati između nas dvije za večernju spiku, ja gubim, sigurna sam.
– Da, iskreno, Liliana, volio bih pričati malo sa Milenom.
– Eh,dragi moji, sve vam ide u prilog, čak i ja koja ću svoje želje ostaviti za neka bolja vremena.
Večera je protekla u tišini, a zatim smo se svi preselili na kutnu garnituru. Smijali smo se ponovo prošlim zajedničkim zgodama i nezgodama. Liliana se potom povukla u kuhinju, da bi i zvukovi iz kuhinje kroz neko vrijeme utihnuli.
– Nećeš večeras kući. Koliko znam nitko te ne čeka. Nesigurno je voziti. Osim toga, volio bih još koji sat pričati s tobom. Tko zna… -zastao je
– Neće li to biti naš zadnji takav razgovor, to si htio reći… Ne brini, znam da se ženiš.
– Ne ženim se. Za sada. Sviđaš mi se. Popunila si se. Ništa ne bih na tebi mijenjao. Gledajući te tako, moj život mi postaje kristalno jasan. I prije nego sam došao danas, znao sam da se ne ženim. Zato, prestani s time. Raskinuo sam i živim sam već dva mjeseca. Nisam Liliani ni rekao. Ne mora svugdje zabadati nos. Dođi. Želim da ne prisluškuje.
Ustali smo i popeli se u njegovu sobu. Veselo je poslagao jastuke i izvadio pokrivače. Zagrlio me. Svidjelo mu se moje punašno tijelo. Grudi su mu se stopile s mojima i stisnuo me jače. Predivan osjećaj.
– Možemo ovako do jutra, a možemo nastaviti dalje. Sada je na tebi odluka. Ne želim biti kriv za zavođenje.
– Janko… – rekla sam bojažljivo… -zaista nemaš nikoga?
– Nemam zlato. Rekao bih ti, u stvari ne bismo činili sada to da imam. Pravi muškarac ne vara ženu koju voli. Ako vara, ne voli je dovoljno. I obrnuto. Dođi. Ovaj krevet je sada naš. Učini me sretnim. Još do sada nisam nijednu želio na taj način.
Želim ti se predati. Koliko mi daš, svakim tvojim pokretom biti ću sretan i zadovoljan. A ako želiš sebe dati meni, ja ću uzeti sve što mi ponudiš. Sve što od tebe uzmem, vratit ću ti sto puta. Obećavam. Pokloni mi noć. Budi moja. U srcu stoji ta želja dugi niz godina. Ali noćas je drugačija. Sazrela je… Znaš li kakav je osjećaj kad muškarcu prestane sve biti važno osim žene s kojom jest? Ne znaš…
S druge strane, možemo samo i pričati. Ponekad je također nezaboravno.
– Želim te, Janko. Želim te… – mislila sam da sanjam.
Klečali smo na sredini velikog francuskog kreveta i ljubili se. Ostali smo bez odjeće, a kretnje su postale tako spontane da sam zaboravila na sve oko sebe. Janko je bio opsjednut mojim čvrstim grudima. Zapalio je moje tijelo svakom kretnjom, pokretom i poljupcem.
Bio je savršen ljubavnik. Šapnula sam mu to.
– Uh, ja sam mislio da neću to čuti. Sada možemo malo i odspavati. Skoro će jutro.
– Ne, ako nisi… – htjela sam reći nešto, ali prekinuo me.
– Ne, nisam umoran. Za tebe sam neumoran – nasmijao se.
A onda se desilo da sam ja od umora, usred ljubavnog odnosa, jednostavno zaspala. Umorna od orgazama, poljubaca, želje za njim. ..
Ujutro znam samo da sam ga zamolila čašu soka. Donio je pun poslužavnik svega.
– Morala bih ustati i… – započela sam
– Snijeg još pada… baš mi je sve krenulo u životu… osim što moram krenuti razgrnuti snijeg ispred ulaza. Prije nego krenem moram ti reći …
– Ne moraš, oboje smo to željeli…
– O čemu to pričaš?
– Ne želim da se ispričavaš… – rekla sam
– Neću, ne brini… htio sam reći da ću se brzo vratiti i… da si zaspala tijekom seksa.
– Hvala ti, Janko, divan si… – nasmijala sam se
– Što se zahvaljuješ, a mučila si me cijelu noć. Ali baš zato ću ja tebe ljubiti. Jer je tvoja ljubav spontana i toliko poželjna da jednostavno moram tako. I to nije sve… Ja shvaćam da mi ne treba ništa više osim tebe. Vrijeme nam je naklonjeno. Imaš ga dovoljno da me zaprosiš. Ja sam strpljiv čovjek.
Pogledao me. Privinuo k sebi. Zaspali smo. Prije nego sam utonula u san, zaista sam razmišljala da ga zaprosim čim se probudim. Tako je i bilo. Vjerovala sam da misli ozbiljno.
– Janko… – započela sam.
– Odgovor je … ne – rekao je tiho.
Srušio mi se čitav svijet i ušutjela sam.
– Ja sam se samo šalio. U našoj obitelji ruku žene zaprosio je moj pradjed, djed, otac, a ni ja neću biti iznimka. Nakon oveljubavi koju sam s tobom doživio, više se nikad ne moraš bojati da ćeš me izgubiti. Jednostavno, ja drugu ženu ne želim. Godinama sam razmišljao o tebi. Gotovo sam siguran da nisam ni jednu do sada volio osim tebe.
Potom me stisnuo k sebi. Oboje smo dobili ono što nam pripada.
