To ljeto bilo je bez kapi kiše. Gotovo mi je bilo žao što sam prihvatila ponudu da napišem knjigu priča do zadnjeg dana rujna, no izazov je bio veći. Kratki rok zakopao me duboko u moju malu radnu sobicu, tako da je knjiga nastajala u debelom znoju tijela izazvanom sparinom ljetnih dana koja se uvlačila u kućerinu unatoč ventilatorima. Moj dlakavi veliki pas je cijele dane ležao na pločicama u hodniku i čekao kasno doba noći kad smo izlazili u šetnju. Sa prozora, pogled mi je sezao na sam centar mjesta i velike povijesne zgrade koje su nekoć pripadale Židovima.
Tako dugo dok se nisam latila pera i ove knjige, površnost o znanju toga dijela povijesti moga mjesta gotovo me posramila. Kraj 19 i početak 20 stoljeća… sve do nekoliko godina pred Drugi svjetski rat…
Znala sam da su bili bogati trgovci drvom, da su mjestu udarili gospodarski pečat… izgradili u centru dvije palače i pomoćne kuće u blizini rukama talijanskih majstora… da su doživjeli nacistički progon… i to je uglavnom bilo sve. Ali morala sam za knjigu iskopati više toga. U jednoj od palača živio je jedan od najbogatijih Židova, Rudolf, sa poslugom i sinom Rudekom. Njegova žena, nekoć talijanska manekenka, a potom uzorna žena koju je obožavao, jednog dana zaljubila se u talijanskog lovca koji im je bio dolazio u goste svaku sezonu i odselila se s njim u Beč, ne bi li uhvatila onu nit modnih zbivanja koje je propustila. Muž Rudolf postao je drugi čovjek, mislio je da će u poslu naći sve ono što je izgubio. Da tragedija bude veća, mali Rudek umro je od upale pluća i umro na svoj osmi rođendan. Uskoro je počeo progon Židova i svaku noć židovske su obitelji nestajale u nepovrat. Rudolfa je jedan prijatelj obavijestio da je slijedeće noći na redu on. Kad se bližila večer, u svojoj radnoj sobi, najbogatiji Židov moga mjesta pucao si je u usta lovačkom puškom. Završio je život tu, gdje je proveo najsretnije i najtužnije dane svoga života…
Sklopila sam fascikl na stolu i naslonila se na njega. Knjiga je gotova, hvala nebesima… Pogled sam uprla kroz prozor, u daljini je sijevnula munja… Cijelo ljeto, pišući knjigu, mislila sam, kakva to mora biti žena, koja je ostavila malo dijete i otišla tako sebično za drugim muškarcem… Doslovce, osuđivala sam je i razmišljala kako se to život bez milosti poigrava ljudskim sudbinama. Ipak, zašto nije i njega povela, dvogodišnjeg dječačića, ako je već bila gonjena tolikom željom da uspije u svom poslu. Doduše, nisam znala sve okolnosti… ali zaista sam je, šapatom, u više navrata nazvala onim najpogrdnijim imenom najstarijeg zanata. A onda sam sama sebi rekla koliko sam glupa, pa živjela je pred sto godina. Umorno sam se rastegnula, a Lesi je čekao svoju šetnju iako je bilo petnaest minuta do ponoći.
– Ajd, rekoh mu, viš da su počele prve kapi kiše, malo ćemo prošetati po centru i vratiti se. Centar je bio osvijetljen, nigdje žive duše. Oslobođena konačno knjige, dopustila sam psu da me navlači k svakom drvetu i grmu. Kad smo došli do crkve, odjednom se, odnekud, iz parka s lijeve, suprotne strane ulice, stvorila visoka lijepa žena, s nekom vrstom svilenog turbana na glavi. Iako je bilo ljeto, nosila je kožne čizmice iznad gležnja, suknju iznad koljena, a krznenu kratku jaknu prebacila je preko ruke. Moj pas koji primijeti svakoga, nije na nju uopće obraćao pažnju. Išla je korakom dame, a ja sam se u čudu pitala, otkuda se stvorila i kuda je krenula. Ubrzala je korak i mi smo na suprotnoj strani ceste zaostali nekih desetak metara jer je dlakavac pišao kod svakog ugla. Kad se približavala židovskoj palači… skrenula je u dvorište.
Meni su se odsjekle noge. Nije valjda to žena o kojoj sam pisala u svojoj knjizi… Nije moguće, pa umrla je prije pedeset godina! Polako se počela uspinjati stepenicama, uhvatila se za kvaku i pokušala ući u palaču. Bilo je zaključano i ona se okrenula oko sebe na velikoj verandi. Kao da se prisjećala nečega, kao da je očekivala nekoga… Koga? Svoje dijete kako joj tapka u naručje tek prohodavši? Muža, poslugu, koga li? Potom je počela silaziti stepenicama… Ja sam sa psom stajala preko puta s druge strane ceste i gledala je. Kad je došla na pretposljednju stepenicu u podnožju, zastala je, podigla pogled i uprla ga u mene… Gledale smo jedna u drugu… Ja nju s ovoga svijeta… Ona mene s onoga.
To je trajalo desetak predugih sekundi. Gledala me, slala pogledom neku poruku, možda je htjela ubiti sve argumente koje sam o njoj u svojoj glavi slagala mjesecima. Da, s kojim pravom sam osudila tu ženu, pitam se i danas. Laganim korakom krenula je iza palače i nestala u debeloj tami njegovog dvorišta. Nesvjesno sam čekala da se vrati. Nije se. Potom su se pogasila svjetla ulične rasvjete jer je kucnula ponoć. Stresla sam se… Koljena su mi počela klecati i psa sam doslovno dovukla kući. Kad sam kročila u svoju sobicu, nestalo je struje. Sijevnula je munja i obasjala cijeli centar mjesta. Cijela palača bila je osvijetljena kao po danu, ali samotna.
Gdje se žena sklonila od kiše, sada, kada se ponovo vratila kući?
