Priče se temelje na istinitim događajima na području Međimurja. Čitatelji traže da se nadjenu fiktivna imena aktera, kao i mjesta, kako se ne bi zlorabila njihova intima ili intima njihovih prijatelja, poznanika, rodbine… Dušanka iz Čakovca ispričala nam je životnu priču svoje prijateljice.
Stvaranje Laurina malog svijeta, tako je nadjenula ime svojim snovima, prekinuo je učestali umor koji je pripisivala promjenama vremena i raspoloženja. Svakim danom sve se više u nju uvlačila melankolija te bi odmah nakon posla legla na trosjed u dnevnom boravku kao da je prestala mariti za one svakodnevne sitnice koje su je čekale; presađivanje cvijeća, usisavanje, poliranje namještaja. Njezini su se roditelji pribojavali da im kći tone u depresiju. Nagovarali su je da potraži liječničku pomoć, no ona bi uvijek mudro eskivirala odlazak sve do jednog dana kad je osjetila jaku bol u prsima koja se širila u lijevu ruku. Prestravljena, nazvala je majku na posao, a majka Hitnu pomoć. Odvezli su je u Županijsku bolnicu Čakovec gdje su liječnici ustanovili da se radi o srčanom udaru te je hitno prevezli u Zagreb gdje će je morati operirati.
Već sutradan napravljene su dijagnostičke pretrage i Lauri su objavili da joj je jedini izlaz operacija.
˗ Nećete me operirati! Ja ništa neću potpisati! – rekla je odrješito liječniku koji joj je na ljubazan način pokušao objasniti da nema izbora.
˗ Nažalost, ne ostaje vam puno vremena. U pitanju su sati, možda dani. Zašto ne želite da vas operiramo? – upitao je zabrinuto, ne sjećajući se sličnog slučaja u svojoj dugogodišnjoj praksi.
˗ Zato što ne želim! – Laura nije željela priznati da se panično boji operativnih zahvata te da joj je lakše otići s ovog svijeta nego dopustiti da je otvaraju.
Liječnik je o tome obavijestio roditelje te ih zamolio neka budu pažljivi kad razgovaraju s njome jer bi svaki sljedeći stres za nju mogao biti koban. Sjedili su u hodniku ispred vrata sobe s intenzivnom njegom pokušavajući se smiriti i dogovarajući se kako da započnu razgovor.
Ulazeći u sobu, krenuli su prema Laurinom krevetu gdje je ležala i disala pomoću hrpe cjevčica koje su virile iz njezine ruke i iz nosa. Ostali su smireni iako ih je šokiralo njezino upalo lice i vjeđe koje su se jedva otvarale. Pričali su joj koliko je vole, koliko je trebaju i zatim je počeli preklinjati neka potpiše pristanak na operaciju jer ju ne žele izgubiti. Njezine su oči zasuzile i nije rekla ništa, samo je odmahnula glavom dajući im do znanja da neće promijeniti mišljenje. Tada je ušla medicinska sestra i zamolila ih da izađu je se Laura ne smije umarati.
Kad su došli doma, bili su očajni. Neopisiv osjećaj gledati vlastito dijete kako odlazi, a ne želi da joj se pomogne. U večernje sate iz kaotičnog stanja prenulo ih je zvono na vratima.
– Kako je Laura? Tek sam sada došla s posla, ne bih mogla izdržati do jutra a da ne čujem što se događa – rekla je Laurina prijateljica Sandra zabrinuto, bojeći se što će čuti. Ispričali su joj sve. Kao da su vapili za utjehom nadajući se da će mahnuti čarobnim štapićem i da će tako noćna mora nestati. Sandra je neko vrijeme šutke zijevala u jednu točku, zatim se naglo digla sa stolca i krenula prema vratima.
– Sutra putujem u Zagreb! – promrmljala je, zatvorila vrata i otišla.
– I ona je u šoku – obratila se mužu tihim glasom Laurina majka.
Sutradan je Sandra žurnim koracima prolazila nepoznatim bolničkim hodnicima u potrazi za svojom prijateljicom. Pronašla je odjel te ju je sestra odvela do Laure uz upozorenje da mora paziti da je ne uznemiri, na što je Sandra potiho negodovala. Kad su ostale same, prvo je poljubila prijateljicu u čelo, zatim je revoltirano iz torbe izvukla ogledalo.
-Pogledaj se! Što vidiš? – pitala je ljutitim glasom stavljajući ogledalo ispred prijateljičinog lica.
Laura je prvo iznenađeno gledala u nju, a onda u ogledalo na kojem je neko vrijeme zadržala pogled.
– Vidim živog mrtvaca – odgovorila je tiho.
– Dobro vidiš! – nastavila je Sandra ljutito – čega se bojiš? Što možeš izgubiti? Zar ne vidiš da si ionako već neko vrijeme mrtva? Kad si se posljednji put nasmijala? Kad si bila sretna? Bolest te umarala, a ti si to skrivala jer si se bojala. Jedino rješenje je da se suočiš sa strahom, pa što bude! Tek kad pobijediš strah, možeš udahnuti život i sreću!
Laura se ponovo zagledala u ogledalo, a Sandra je u tom trenutku shvatila da je rekla dovoljno i da postoji nada da promijeni mišljenje. U jednom ju je trenutku ulovila za ruku, dok joj je izmučeno lice prekrio blagi osmijeh. Tada je ušla sestra i zamolila Sandru da izađe.
Već tijekom dana razgovarala je s liječnikom i tražila da potpiše pristanak. Operacija je bila duga i komplicirana. Kad su je probudili, na licu joj je osvanuo jedva primjetan samozatajan osmijeh.
– Suočila sam se sa strahom, a sada samo želim, usprkos svemu, stvoriti svoj mali svijet – pomislila je.
