Roditelji su u sportu, pa tako i u košarci neizostavni. Htjeli Vi to ili ne, bili trener, predsjednik, član uprave ili suigrač morate biti spremni na utjecaj roditelja. Možete ih i ignorirati, međutim budite svjesni koliko su oni važni onima koji treniraju u vašem klubu.
Kao klinac u svom natjecateljskom košarkaškom putu mnogi će reći da sam bio privilegiran. Naime tada 90-ih godina moj otac bio je ujedno i predsjednik kluba koji je bio ponos županije i grada, prvoligaš, punio dvoranu GOC-a i definitvno bio na vrhuncu moći. Međutim sasvim suprotno, on se nikada nije mješao u rad trenera koji su me vodili, nije pratio svaki moj korak i trening, sjedio svaku utakmicu na tribinama niti svoju ulogu koristio da bi mene forsirao ili da bi bio privilegiran. Uvijek je govorio koliko ću se truditi toliko ću i igrati i da će samo to ovisiti o mom uspjehu. Priznajem, kao i svako dijete nekada mi je došlo da postupi suprotno ali sada vidim da je imao pravo. Kasnije kao pomoćni trener mlađih uzrasta i član uprave u zadnjih 5 godina promjenio se i moj pogled na roditelje i njihov utjecaj na vlastitu djecu.
Susretao sam se sa različitim životnim pričama, roditeljima koji bi sve dali za svoju djecu ali i onim preambicijoznim, nerealnim i “slijepim”. Divim se roditeljima koji i danas voze svoju djecu iz mjesta udaljenih po 20-ak kilometara na treninge u Čakovec iako ima klubova i u mjestima bliže njihovom domu, mame i tate koji tako svaki dan provode s svojom djecom jer je to želja njihovog sina a ne njihova ambicija, koji uz to voze na utakmice, volontiraju, plaćaju članarine i uza sve materijalne troškove imaju ono što je neprocjenjivo – a to je kada vide da im je vlastito dijete sretno. DA, postoje takvi roditelji, koji se nisu petljali ni u posao trenera ni uprave koje sam rado saslušao i cjenim ih i danas.
Bilo je i primjera kada je tata bio trener sinu , svjetlih kada to nije imalo utjecaja na ostatak momčadi i kada su sinovi igrali koliko su zaslužili a bilo je crnih kada je potjerana cjela generacija dječaka da bi sin mogao igrati. Doživio sam da su i u upravama klubova bili roditelji koji nisu mogli a da ne forsiraju svoje sinove, biraju podobne trenere i zanemaruju ostale. I danas u naša dva kluba, Međimurju i Čakovcu glavnu riječ iza kulisa vode mame i tate. U Međimurju mame formalno kao članice uprave pod utjecajem trenera a u Čakovcu neformalno tate utječu na odluke tko, kad, gdje i zašto!
Treneri se trebaju baviti svojim poslom a ne organizacijom, motivacijom i ulizivanjima roditeljima i članovima upravama jer su svi zamjenjivi. Neki roditelji misle da ukoliko su pomogli klubu u kojem je njihovo dijete, bilo financijski, organizacijski ili stručno da imaju pravo donositi odluke i da imaju pravo na- “VETO”. Idu do te granice da se stavljaju iznad kluba, predsjednika i svih u klubu jer misle da su najpametniji. Ti roditelji su jako pobrkali lončiće jer bi se mogli zapitati kome ti ljudi koji vode klubove, a nemaju vlastitu djecu u njima rade usluge? Čiju oni djecu voze na utakmice, bore se za njih kao svoju vlastitu? Imaju li ti ljudi ikakvog motiva ili to rade iz ljubavi? Pustite trenere i uprave da rade svoj posao najbolje kako znaju. Ako ste im već ukazali povjerenje time što ste svoje dijete, ono što Vam je najvažnije u životu doveli u taj klub, onda im dajte priliku da to povjerenje i opravdaju.
Treneri i voditelji klubova su tu da iz njih izvuku maksimum, da ih natjeraju da daju sve od sebe da se bore s pobjedama i porazima i svemu što uz sport dolazi. Vi kao roditelj nemojte raditi tuđi posao jer ćete zanemariti svoj – roditeljski. Nemoguće je da svi budu prvaci, ali čak i oni koji nisu prvaci trebaju roditelje koji su ponosni na njih bez obzira na sve. Neki možda neće uspjeti kao igrači, ali mogli bi kao treneri, volonteri, suci, rukovoditelji klubova. Samo im treba dati priliku. I onda ako i kada Vaše dijete svojom zaslugom, talentom i trudom postane prvak, preraste sredinu i klub u kojem je trenutno, nemojte slušati zle jezike, sebične ljude koji ga žele zadržati jer polažu nekakvu pravo za taj uspjeh nego dajte mu punu podršku i mogućnost da napreduje i ode u jači i bolji klub.
Zapamtite jedno, Vi kao roditelj NE pomažete svojem djetetu mješajući se u njegove treninge, NE pomažete mješajući se u rad trenera i uprava kluba, NE inspiriraju ga Vaša razočarana lica i primjedbe kod neuspjeha i NE sigurno neće poboljšati svoje sposobnosti i vještine ako mu dajete savjete vičući s tribina, prije ili poslije utakmica.
Ono što Vaša djeca najviše trebaju je Vaša ljubav i podrška da rade ono što vole a to je da treniraju i igraju košarku.
Volite svoje dijete na način koji nema apsolutno nikakve veze sa njegovim sportskim uspjehom!
