Priče se temelje na istinitim događajima na području Međimurja. Čitatelji traže da se nadjenu fiktivna imena aktera, kao i mjesta, kako se ne bi zlorabila njihova intima ili intima njihovih prijatelja, poznanika, rodbine… Slađana iz Pribislavca ispričala nam je životnu priču svoje rođakinje.
Dječji je vrisak odzvanjao naseljem, stravičan i besprekidan. Mještani su se sjatili nadomak kuće u kojoj se je odvijala prava drama. Jedni su pohitali zbog radoznalosti, dok su drugi imali ozbiljnu namjeru pomoći. Dječje urlikanje isprepleteno majčinim zapomaganjem nagnalo je Slobodana da razvali zaključana vrata. Okretanjem ključa u bravi, kućedomaćica je uspješno sprečavala da joj se mnogobrojna djeca ne razbježe susjednim dvorištima.
Mještani su znali da je sklona prekomjernom uzimanju alkohola. Svaki novčić koji bi dobila od socijalne pomoći, potrošila bi na piće. Nije birala da li će to biti žestica ili jeftino vino proizvedeno iz tko zna čega i ponuđeno upravo ovisnicima poput nje.
Razvaljena vrata odletjela su od siline udarca do sredine omanje prostorije, ili je samo odavala takav dojam zbog mnogobrojnih ukućana. Glavice poredane veličinom jedna do druge poput stepenica, s užasom su gledale svojega najmlađeg brata u grču od bolova zbog prolivene kipuće vode cijelim tijelom, ponajviše po prsima i trbuhu te djelomično nogama. Sezao je ručicama na peć, tražeći hranu te povukao na sebe lonac. Njihova se majka držala za glavu ljuljajući se iznad djeteta, ne znajući što da uradi.
Slobodan, njezin rođak, ljutito ju je gurnuo ispruživši je na pod, što nije bilo teško jer je bila još jače nego uobičajeno u alkoholiziranom stanju. Uzeo je djetešce u ruke, panično zazivajući da netko pozove hitnu pomoć. Vozilo hitne pomoći ubrzo je stigao u naselje Pribislavec, smješteno nadomak Čakovca što je pogodovalo brzim dolaskom. Tehničari su smjestili dijete te predložili Slobodanu da uzme dokumentaciju i krene s njima.
Liječnica je bdjela nad djetetom pokušavajući mu barem donekle utišati bol, što se u tome trenutku činilo nemogućim. Slobodan je tražio od majke koja se još nije digla na noge, liječničku dokumentaciju, ali od nje nije bilo nikakve koristi. Dobio je dojam da nije svjesna ničega te da će svaki čas zaspati. Sve se odvijalo strelovitom brzinom, morali su krenuti ne mareći da li je to dijete uopće evidentirano kao postojeće. Pred njima je bio bespomoćan mali anđeo kojemu je trebalo spasiti život, bez obzira tko su mu bili roditelji i odakle potječe.
Liječnici su već sutradan obavijestili djelatnike Centra za socijalnu skrb o djetetovom stanju, kao i o stanju ostale djece koja žive pod istim krovom. Nije im promaknulo siromaštvo i prljavština kao ni majčino pijanstvo. Pitali su Slobodana za oca, rekao im je da je u zatvoru na odsluženju kazne zbog fizičkog obračuna sa susjedom što je završilo s teškim tjelesnim ozljedama, opasnima po život. Ispričao im je kako djecu hrane rođaci prosjačenjem selom, jednako tako ih i oblače. Svatko bi se sažalio nad njima.
Djelatnici Centra za socijalnu skrb došli su već sutradan, pronalazeći majku kako spava vani pred kućom na potrganome naslonjaču, dok su se djeca rasula naseljem u potrazi za nečim zanimljivim poput malih psića i mačića kojih je u bilo u izobilju. Za njih, baš kao i za većinu te djece, nitko nije mario. Poneka su brutalno zlostavljala životinjice, na taj način kompenzirajući sve nedaće koje su trpjeli počevši od zanemarivanja pa do batina dobivenih kad bi plačem tražili potrebito.
Nije se previše dvojilo, dobivenim dojmom odlučeno je da će im se djeca oduzeti. Bio je to jedini način da se tim mališanima da prilika za školovanje i mogućnost udomljavanja, samim time, zaslužena ljubav.
Kad je kombi došao po njih djeca su vrištala hrleći majci koja je zapomagala, moleći da joj ih ne oduzmu. Za tu je djecu njihova majka bila sve na svijetu. Drugačiji život nisu poznavali, nisu znali za bolje. Ušuškavanje i pričanje priča prije spavanja u čistom krevetu, za njih je bila iluzija. Kad bi došli nepozvani u kuću rođakinje, oni poveći bi zijevnuli nad raskoši i čistoćom, tako su doživljavali uredan dom, zapravo skroman.
Najmlađi od sedmero braće i sestara, sve u dobi od četiri do dvanaest godina, dugo je bio u bolnici. Neobično strpljiv, postao je ljubimac odjelnim sestrama i liječnicima. Ostala su djeca bila zbrinuta u jednim od domova.
