Svitanje i izlazak Sunca nad vinogradom kod susjednog sela Busnovi u rodnoj Vallis Aurea – spavajući sa sestrom i bratom na svježe osušenom sijenu u podkrovlju štaglja iliti škednja, na lanenoj ponjavi satkanoj majčinim rukama – zavolio sam topla vedra jutarnja buđenja. Onaj opojni miris suhoga čubra i sasušene majčine dušice pomiješan s ostalom osušenom travom (sijenom) i danas dok hodam pokošenom sjenokošom – iznova me vraća u dane ranog djetinjstva.
U našoj seoskoj školi u Ivandolu prije početka nastave – u nazočnosti učiteljice Dragice – svakodnevno je netko od đaka stao ispred razreda i stisnutom pesnicom uz desnu sljepoočnicu vrlo glasno pred cijelim razredom pozdravljao ondašnjim poznatim školskim pozdravom: “Za domovinu – s Titom!” na što je ostatak razreda iz školskih klupa gromko uzvraćao sa: “Naprijeeed!” Tako je bilo u osnovnim školama u mome kraju – U ONO VRIJEME.
Doma smo pak – kao ikavci Hrvati-katolici – pozdravljali sa: “Faljen Isus i Marija!” Netko od starijih ukućana bi na pozdrav uzvratio sa: “Navik budi faljen Isus…!” I, tako smo mi djeca, što u školi, što izvan škole, učili, ponešto od života i naučili i, sve u svemu, život je išao svojim onovremenim “tokom”. Taj onovremeni “tok” potrajao sve do devedesetih godina minulog milenija dok se, na iznenađenje nas neukih, nije preobrazio u “tijek”.
Kakve li samo sličnosti ovih dviju riječi, a tako velikom razlikom u njihovim značenjima. Uz ovu preobrazbu, u Hrvatskoj su se dogodile i mnoge druge preobrazbe, pa smo mnogi, u svojim poznim godinama života, saznali kako smo čitavo vrijeme života i školovanja – pogrešno učeni. Recimo, određena vrsta drveća kao i poneko raslinje prestalo je biti “zimzeleno” kako smo u bivšoj državi u školi učili…
U devedesetim godinama dvadesetog stoljeća u Lijepoj našoj i Sunce nas je nekako, kao, toplije grijalo, dogodilo se, da uz jednakomjernu dozu fotosinteze pojedine vrste drveća i raslinja jednostavno se prevrgnu u “vazdazelene”. Novi izrazi, odnosno nove riječi su me, priznajem, u našemu voljenom i prelijepom hrvatskom jeziku poprilično zbunjivale a nigdje nisam pronalazio objašnjenje što se to s našim jezikom dogodilo, i što se još uvijek događa?
Vjerujem da nije bezrazložna tvrdnja naših jezikoslovaca kako je jezik “živ organizam” i da se tijekom vremena mijenja i oplođuje novim i novim riječima u čemu smo, priznajem, mi Hrvati poprilično plodni. I, što mi je drugo preostalo nego potražiti pomoć. Ali, gdje i od koga, a da me taj netko ne izvrgne ruglu i ismije me kao potpunog neznalicu?
Zbog svoga neznanja spas sam potražio, gdje drugdje nego, kod svoje unučice – pučkoškolke. Pa, neka netko kaže kako odrasli sve znaju i umiju a da “patuljci pojma nemaju” i da ništa ne kuže. Moja unučica Ana – tretirajući me kao svoga vršnjaka – sasvim lijepo je svog didu poučila kako, zapravo, stvari stoje u šumi, odnosno, što je u prirodi još uvijek zimzeleno a što se prevrglo u vazdazeleno. I pred Svevišnjim joj hvala na vrijednoj poduci. Sunce didino pametno!
Prepun znanja i samopouzdanja zbog novonaučenog gradiva veselo sam se vraćao kući. Putem sam, gotovo pjevušeći, ponosno ponavljao naučeno gradivo i baš kad sam se supruzi htio pohvaliti friško stečenim znanjem materinjeg jezika doživio sam – totalnu blokadu. Ma, što blokadu, potpunu amneziju!
Ničega se, pod milim Bogom, nisam mogao sjetiti čemu me, uz osobiti trud, unučica naučila i što mi je sve objašnjavala. Mora da sam se putem do kuće negdje očešao o nekakav transformator ili sam promarširao ispod nekog jakog magnetskog zračenja pa mi se, kao na hard disku, memorija izbrisala i ni do dana današnjega nemam pojma koje su biljke ostale zimzelene a koje su se prevrgle u vazdazelene.
Sramim se dijete ponovo pitati istu stvar, i kako joj uopće pogledati u oči, jer dida bi, kao, trebao znati puno više od nje. Što ću jadan ako dijete doma glasno kaže što se zaista dogodilo i osramoti me pred čitavom obitelji. Ispast ću “ishlapjeli starac”, a ja se, barem u to vjerujem, još dobro držim…
Uskoro iz tiska, kažu, izlazi novi Hrvatski pravopis i čim bude u prodaji, kunem se, kupit ću ga kako znanje ne bih morao više tražiti okolo! Učili smo mi u školi i o ondašnjoj našoj domovini, o njenim vanjskim granicama i susjednim državama koje su nas okruživale, ali i o granicama federativnih republika i to je bilo sve. Zapravo, nikog se nismo u slobodnoj zemlji plašili osim Rusa i vlastitih susjeda jer su vlasti tako uredile sustav da svak svakoga špijunira.
Dok socijalizam ni u povojima još nije bio, U ONO VRIJEME, samo smo federirali. Od ondašnje mlađarije nitko nije zamjećivao nikakve nepravilnosti oko, bilo vanjskih bilo unutrašnjih, granica ondašnje, a ni današnje, naše domovine. U neznanju sam doživio i punu zrelost – godina.
Školovanjem naučeno gradivo branio sam kako sam znao i umio sve do ranih devedesetih minulog milenija kada su se – u studiju TV Zagreb – predstavljali kandidati za prve višestranačke izbore a i za prvog predsjednika države. Uh, u ono doba se u studiju moglo svašta vidjeti, čuti i saznati! Kažem vam, prava riznica znanja iz naše bogate, ali trnovite povijesti nam je na našoj nacionalnoj “dalekovidnici” svakodnevno prezentirana od istinskih poznavatelja povijesnih događaja.
Voditelj u televizijskom studiju bio je, koliko se sjećam, ondašnji drug – danas, najvjerojatnije, gospodin, izvjesni Luka Mitrović. Svojim baršunastim baritonom, čovjek je bio kao stvoren da vodi tako značajne debate i političke događaje kao što je predstavljanje ondašnjih političara-kandidata… Posljednji u nizu kandidata predstavio se, U ONO VRIJEME, meni nepoznat, gospodin dr. Franjo Tuđman.
Tad sam po prvi puta imao priliku i osobitu čast, kao osobu, vidjeti lik – o djelu će se tek čuti – i čuti kako uopće razmišlja i što govori naš budući predsjednik države. Na panou u studiju bile su pričvršćene u plavo obojene, iz stiropora štancane makete Republike Hrvatske. Geografski oblik Lijepe naše, meni je i od ranije bio poznat i izgledao mi sasvim normalan, jer sam ga takvim iz školskih dana upamtio, a vjerujem da je tako mislio i veći dio našega življa, međutim…
…međutim, pored svega što je tom prilikom dr. Franjo Tuđman u studiju TV Zagreb izgovorio, meni se u pamćenje urezala rečenica, kad je rukom pokazao na jednu od maketa na panou, rekavši voditelju Luki: “…pa, vidite da Hrvatska ima nepravilan oblik, ima oblik pereca”!
Te njegove riječi, u meni su izazvale nelagodu. Progutavši “knedlu” prošaptao sam: neće biti dobro!
Tko god išta zna o našoj neslavnoj povijesti od ’41. – ’45. prošlog stoljeća, i ondašnjem režimu sa rasističkim zakonima, vrlo dobro zna o čemu govorim. Pitam se: hoćemo li, i kada, smoći dovoljno građanske hrabrosti i ljudskog morala sami sebi priznati nepobitne činjenice što se u onom velikom ratu i nakon njega događalo, doživjeti vlastito pročišćenje (katarzu), riješiti se međusobnih inata i podjela, čak, i među braniteljskom populacijom po tom pitanju i napokon se riješiti strašnog tereta koji nam razdire nacionalno tkivo, koji nam ne dozvoljava napredak i koji nam ne nagovješćuje bolju i sretniju budućnost.
Zbog te i takve sputanosti ni ne možemo krenuti naprijed već se neprestano vraćamo na onu bolnu i sramotnu našu prošlost, a dobro je poznato tko u Hrvatskoj spletkari i svakodnevno podgrijava podjele na crne i crvene, jer u finalu onakvog rata neminovno (ma kako bolno bilo) – netko je morao izgubiti, a netko pobijediti. Radi budućnosti naše djece, naših unuka i praunuka, shvatimo to, napokon!
Ugledajmo se u naš nedostižan uzor – na Njemačku! Primjenimo njen model suočavanja s vlastitoim prošlošću, dignimo glavu, prionimo poslu i krenimo u bolje sutra. Tko i što nas u tome priječi, volio bih čuti od puno pametnijih i puno mudrijih ljudi od mene? (Oprostite, nemam pravo sebe maloga čovjeka-umirovljenika sa srednjom naobrazbom svrstavati uz učene, “pametne i mudre ljude” da ne ispadne kako nekome solim pamet)!
U pekarnici kupljen perec – još ako je svjež i posoljen – je hranjiv i jestiv proizvod, međutim, onakav “perec” kakvog je pokojni predsjednik Tuđman opisao, vjerojatno je presoljen i – kakve smo sreće – mogao bi nam poput knedle zastati u grlu.
