Odabirući knjigu s jedne od polica u našoj “Riznici mudrosti i znanja”, umalo nisam nagazio na prijatelja Milana, nekada uvaženog stručnjaka i rukovodioca tvrtke “Čunak” koji je, čučeći u polumraku među regalima s knjigama, pokušavao nešto pročitati. Donedavno je, pohvalio se – uživajući poput kanarinca u krletki – bio na državnim jaslama, no danas je slobodan poput ptice pa traži prikladno štivo za vježbanje vijuga.
Priznajem da baš i ne kužim o čemu je tu riječ ali to i nije toliko važno. Napokon, nisam jedini u državi koji štošta toga ne razumije. Možda i zbog mojih poodmaklih godina malo toga razumijem, iako mi je, zapravo, sve jasno. – Kakvo ti štivo tražiš? Nešto za sebe ili za unučicu? – upita me Milan.
– Za sebe. Budući da je novo vrijeme, za moju Nikolinu trebam dobro promisliti što joj ponuditi za čitanje. U novom tisućljeću nimalo mi nije lako ispričati joj suvremenu bajku a da, ljepotica didina, bez psihičkih trauma u nju povjeruje. Ona je, sunce moje malo, već toliko toga naučila da jednostavno ne prihvaća nelogičnosti nas odraslih pa uporno traži precizne odgovore. A, kako da ih joj dam ako ne znam, nisam ni vješt govornik i, k tome još, nesklon sam poilitici?
Sjećaš li se Milane nekadašnjih bajki? Započinjale su sa: “Bilo jednom davno…!” – zar ne?
Međutim, ono “bilo jednom…” upravo se događa danas, pa su nam suvremene “bajke” iz obnovljenih dvoraca postale noćne more i psihičke traume. Prisjećam se nekadašnjih priča o vješticama i vilenjacima. Nekada su vještice i zle tipove opisivali, onako više, suhonjavim i mršavim spodobama dok su dobročinitelji literarno bolje prošli. Prikazivani su kao dobroćudne korpulentne osobe s blaženim osmjehom na licu. A danas? Danas ti je posve drukčije.
Kažem ti, moj Milane, oni dobri stari običaji na ljestvici društvenih vrijednosti su ustuknuli pred naletom novopečenih bahatih moćnika i sad imamo ovo što imamo. Pogledaj samo! Nitko više ne poštuju stare i starije, ne poštuju se ni roditelji ni učitelji, a to ti je osnov zdravog društva.
Istinabog, sve počinje kućnim odgojem, a bez dobrog kućnog odgoja uz pripomoć države učitelji malo toga mogu učiniti na odgoju zdravih naraštaja. Zbog sumnjivog bogaćenja pojedinci postadoše još gramzljiviji dok većina ljudi svakodnevno, uz kopanje po smeću, buši rupe u remenju da im hlače ne skliznu i ne otkriju i ono malo sirotinje koja im služi – za nuždu. A nju, nuždu, sve rjeđe prakticiraju zato što umjesto njih to čine drugi – po drugima.
Tješimo se što smo pred Vrhunaravnim svi jednaki i “U ONAJ DAN” stat ćemo pred lice pravednika, jer odavno je zapisano: “PRIJE ĆE DEVA PROĆI KROZ UŠICE IGLE, NEGOLI ĆE BOGATAŠ UĆI U KRALJEVSTVO NEBESKO”!
Ma, da kojim slučajem nije baš tako zapisano i da puk u to ne vjeruje, tko zna kakav bi se kaos ovdje u prizemlju dogodio? Evo, na primjer, upitaš li “bušača rupa u remenu” – kako mu je?, a on ti odbrusi: “…nikad gore, ali zato sam sit svega!” – tek tada nećeš ništa razumjeti. Tko će dokučiti zbog čega je “bušač rupa…” uopće nezadovoljan?
Navodno je, kažu davno je to bilo, u Francuskoj neka Marija Antoaneta, njihovoj sirotinji poručila: “Ako nemaju kruha, neka jedu kolače”! Francuzi, maštoviti kakvi već jesu, nisu poput Turaka nabijali na kolac, oni su svoje suverene nagrađivali sječivom. Tako je i Marija Antoaneta je “za životno djelo” nagrađena – giljotinom! Zaista, tko bi dokučio što bi “bušač rupa u remenu” još htio?
Izjava nezadovoljnika i ne mora odražavati pravo stanje stvari. Možda je to njegov trenutni osjećaj, a sa emocijama treba biti oprezan. Teško ih je definirati što može dovesti do pogrešne prosudbe a znano je da i izgled može prevariti. Međutim, umjesto emocija koje je teško definirati ima nešto mnogo gore pa i opasnije, a riječ je o naslijeđu. Eh, naslijeđe! I kada bih ti sad pričao suvremenu bajku, i kad bih umjesto onoga: “Bilo jednom davno…” započeo sa: “Bilo je to nedavno…!” Zamisli, moj Milane, što jedno najobičnije “NE” od bajke učini? Da, da!
Bilo je to nedavno kada smo mi radnici radili i gradili, zarađivali i odrađivali, odricali se dijela svojih zarada za izgradnju stambenih zgrada: bolnica, škola, vrtića, tvornica, cesta, željezničkih pruga, brodova (i to ne bilo kakvih brodova, sjeti se samo onoga tankera ‘Berge Istra’ koji se raspolovio i potonuo), pa aviona i pitaj-boga čega sve ne, nastojeći se izvući iz gliba i ni sanjati nismo mogli da se i na asfaltu može ovoliko zaglibiti. Pa, pitam te, moj Milane, gdje je tu logika?
Onovremeni mračnjaci su nas uporno tjerali da se bavimo politikom. Premda je malo tko od radnika znao što riječ “amandman” uopće znači to nas nije priječilo da na zborovima radnika po poduzećima jednoglasno dajemo podršku amandmanima na one, nekadašnje, Osimske sporazume. Netko neupućen u tu problematiku mogao bi zapitati – zašto? Zašto smo to činili? Pa, samo zato što nam je zvijezda petokraka bila vodilja, a tek poslije smo skužili da je zvijezda “repatica” čiji će se repovi još dugo dugo povlačiti ovim našim nebom. Nisu ti, moj Milane, samo današnji djelatnici nezadovoljni. Prije su bili nezadovoljni radnici, a to je ogromna razlika, jer djelatnik vjerojatno DJELJA dok radnik mora RADITI a to, izgleda, nije isti par šolci.
Uh! Sjećam se jednog takvog iz moje bivše firme. Al’ je taj, moj Milane, bio naprasit pa i bezobrazan. Psovao je k’o foringaš: “..bem ti državu koja radnike tjera da se bave politikom!” – vikao bi poslije svakog sastanka. I, tako se, mic-po-mic, “mraku” se smračilo a nama svanulo. I nadalje nam sija ono isto Sunce od ranije sa svojim prekrasnim protuberancama, ali kao da je sada toplije i ostali nam oni isti političari iz onog režima – ali premondureni. I danas nam, isto kao i u socijalizmu, tupe iste stvari ali na drukčiji, kapitalistički, način i opet nam umjesto lica – od kaputa – pokazuju futer.
Zapuhaše i neki novi vjetrovi pa, uzjogunjeni pojavom El Ninja, pušu bez ikakvog reda donoseći nam čas snijeg i snježne zapuhe, čas obilnu kišu i poplave, potom visoke temperature koje nam unište ljetinu i nikad kraja našim nevoljama i elementarnim nepogodama. Čuje se, odozgo, da i u politici ima “elementarnih nepogoda”, ali o tome drugom zgodom. – Čuj! A da odemo nekamo gdje je mirnija atmosfera? – predloži Milan. – Može! Ionako ovdje svi samo šapću.
