Priče se temelje na istinitim događajima na području Međimurja. Čitatelji traže da se nadjenu fiktivna imena aktera, kao i mjesta, kako se ne bi zlorabila njihova intima ili intima njihovih prijatelja, poznanika, rodbine… Marina iz Preloga ispričala nam je životnu priču dvoje tinejdžera.
Čakovec je utonuo u spokojan san, tek u ponekim stanovima odzvanjao bi plač djeteta koje je tražilo roditeljski zagrljaj ili hranu. Iznimka su bile dvije obitelji iz susjednih zgrada smještenih iza velike sportske dvorane. Dva bračna para nervozno su šetala stanovima, naizmjenično, čas kod jednih, čas kod drugih. Čekali su policijske službenike s izvješćima o potrazi za njihovom malodobnom djecom koja su nestala tijekom jučerašnjeg dana, spakiravši kofere kad su im roditelji bili na poslu. Zaljubljenost i bunt natjerali su ih da krenu svojim putem kako bi natjerali roditelje da se pokaju zato što su im zabranili vezu zbog izostanaka i sve lošijih ocjena u školi. Uzeli su svu svoju ušteđevinu i ponešto roditeljskog novca pronađenog ispod odjeće u ormarima, te vrijedan nakit kao sigurnost u slučaju da skoro ne pronađu posao.
Zapravo, šesnaestogodišnje Dubravku i Marinka skrivala je mala zagrebačka garsonijera u staroj oronuloj zgradi koju su uspjeli unajmiti prevarivši vlasnike preko telefona, predstavljajući se kao odrasli par. Dogovorili su da će se sresti u kafiću, razmijeniti novac za stanarinu i ključ od garsonijere. Marinkovo lukavo snalaženje, ubrzo je pružilo novi dom dvoje izgubljenih tinejdžera. Naime, rekao je da otac nije mogao doći, pa je umjesto njega došao on. Zagreb mu je bio poznat jer je tu živio njegov ujak s dvojicom sinova, Marinkovih vršnjaka, koje je volio posjećivati s roditeljima, a ponekad bi putovao javnim prijevozom. Tijekom zadnjeg posjeta, raspitivao se u društvu bratića i njihovih prijatelja o cijenama garsonijera, na što su mu odgovorili da sve može pronaći na internetu, te ga zadirkivali da li želi preseliti u Zagreb. Međutim, šećući gradom, naišao je na oglas s brojem telefona kojeg je kriomice memorirao u mobitel.
Prvo lijeganje u krevet, nakon prethodno stečenog seksualnog iskustva u skrivenim stranputicama na dekicama, bilo je za njih veliko uzbuđenje pomiješano s dozom nesigurnosti i strahom. Odjednom su se doživljavali poput stranaca, shvaćajući da su pogriješili, te da su njihova skrivanja imala svoju draž i bila u skladu s godinama. Roditelji su im branili viđanja u svojim stanovima, bojeći se ponajviše preuranjene trudnoće.
Tri dana neuspješne policijske potrage tjeralo je obitelji u sve veći očaj. Dubravkina prijateljica ispričala im je kako je, zbog lošeg stanja u školi, predosjećala što će se dogoditi.
U Čakovcu su obilazili sva mjesta njihovih izlazaka, te ispitali djelatnike, no, sve je više ukazivalo na to da su oni u zadnje vrijeme bili prilično izolirani, samozatajni. Uglavnom, dalo se naslutiti da je bijeg bio već dugo planiran. Malo pomalo, misli bliskih osoba počele su se kristalizirati, samim time dolazilo je sve više informacija. Pa tako se Dubravkina baka sjetila da ju je unuka tražila poveću svotu novca kako bi si kupila novu odjeću i pritom je zamolila da to prešuti majci. Tek su treći dan roditelji primijetili da nema nakita ni novaca. Sve te činjenice govorile su da se djeci nije ništa dogodilo, osim buntovničke ludosti u glavi. Njihova veza nije trajala dugo, tek nekih dva mjeseca, dovoljno da preraste u nezrelu zaljubljenost.
Obitelji su čekale doma zijevajući u telefon, ne bi li se netko javio s pozitivnom viješću. Zvonjava optočena svim čulima, u tim se trenucima činila izražajnijom, pogotovo Marinkovoj majci koja je gotovo pomahnitalo posegnula za slušalicom. S druge strane poznat glas ujaka iz Zagreba unio je nadu u pronalazak, priopćavajući da se njihov sin prisjetio dana kada je Marinko kriomice zapisao broj ispisan na oglasnoj ploči. Vidio ga je kroz staklo izloga trgovine u koju on nije htio ući pod nekom bezveznom izlikom. Dragocjenu informaciju prenijeli su policiji koja se je isti čas povezala sa zagrebačkom.
Ubrzo nakon toga pronašli su dvoje izgubljenih golupčića, prestrašenih, u nadi da će biti što prije pronađeni jer im stid i strah nisu dozvolili da donesu odluku o povratku. Roditelji savjetovani policijskim djelatnicima, nisu ih korili, pustili su ih da sami shvate što su uradili. Zaljubljenost je naglo splasnula i dvoje bjegunaca se rastalo.
