(Nepoznato je zašto dosadašnje hrvatske vlasti nisu više koristile resurse naše sindikalne scene?)
Na učinjenu nepravdu (pretvorba i privatizacija) i sintagmu; ‘Stoka sitnog zuba’, kojom smo devedesetih s najvišeg mjesta vlasti ‘čašćeni’ već smo oguglali, jer ‘arhitekti’ tih ‘divota’ misleći samo na sebe – računali su i na kolektivnu amneziju puka.
Bilo je vrijeme rata, vrijeme razaranja, stradanja, patnje i jada, vrijeme kad se – ‘šakom i kapom’ – društveno dijelilo ‘i po babi i po stričevima’. Zatrto je časno ime ‘radnik’, ogadio rad, rođen djelatnik bez djelatnosti gdje bi valjda trebao ‘djelati’, pojavio se zaposlenik bez zaposlenja, a kruna ‘metamorfoze’ jest; na cestu bačen radnik, jadnik, bijednik… i tako sve …nik do …nika do ‘nezaposlenika’. A tih nesretnih nezaposlenika se, brate, na birou rada bilo naguralo 400-tinjak tisuća.
I, nitko – ni da zucne!
Pa, pravo nam budi – još smo dobro i prošli.
U Hrvatskom državnom Saboru se govorilo da ‘kilo mozga’ (valjda Hrvata?!) vrijedi ‘2 dojčmarke’, a tada učinjena grabež i danas, peče, žulja i vrijeđa – ne nečiji ‘kilo mozga’ – već zdrav razum svakoga razumnog čovjeka.
Ovu, već, bezbroj puta prežvakanu, nepravdu i sramotu žele da zaboravimo, jer tražiti pravdu je ‘Sizifiv posao’ – nešto poput ‘Ispravljanja krive Drine’, a nečinjenje izluđuje, iscrpljuje, vodi zaboravu, rezignaciji, čeka se da odmahnemo rukom i pošaljemo sve u vražju mater…
Zašto odmahnuti rukom?
Pa, zato što je ‘stoka sitnog zuba’ danas krezuba, bezuba, smušena, nemoćna i neuka baš kao i za vrijeme ‘došašća’ novoga doba. Ugledniku se prije 18-ak godina omakla izjava: ‘Vladat ćemo sljedećih 50 godina’, a posljedica na izborima bio je – palac dolje.
Izgubljenim izborima nije izgubljena nada i san o 50-godišnjoj vladavini. Skloni smo zaboravu – pa pred 18-tak godina data izjava možda se pokaže ‘proročkom’!
Svjetske demokracije, a i mi smo tu negdje, za socijalu rabe razne resurse, pa i sindikate zaposlenih. O nezaposlenima brinu vladajući. E, sad. Pitanje je, raspolažu li vlasti relevantnim informacijama o stanju u društvu, a sindikalci, čujemo, vlastima nude svesrdnu pomoć za rješavanje nezaposlenosti. Jer, ako itko barata relevantnim informacijama to su: sindikati i svećenstvo. Naime, ovim dvama, ‘stožernim’ društvenim čimbenicima, ljudi vjeruju, povjeravaju tajne… A, takvu odanost običnih ljudi vlast može samo sanjati.
Sindikalna scena, javiše mediji, iznjedrila je ideju za rješavanje nezaposlenih građana. Eto, povremeno nam se dogodi da je rješenja gotovo pred nosom, a ne vidimo ga. Slično kao: ‘Od drveća ne vidjeti šumu’. Ostaje nepoznato zašto nijedna dosadašnja naša vlast nije više koristila potencijale sindikalne scene, jer nekorištenje tako važnih resursa državu zna skupo stajati.
Konačno nam izvoz i turizam podigoše standard, a za uzlet ka blagostanju, remetilački faktor, bit će da su – buduća akademski obrazovana čeljad – studenti. Njihov rad, preko ‘Student-servisa’, vrište sindikalci, ovakav kakav je sada, neodrživ je i tu se nešto mora mijenjati, jer niska satnica je nelojalna konkurencija nezaposlenima, a frapantan podatak da poslodavci ‘ISKORIŠTAVAJU’ studente – užasnuo je javnost!
Ljudi su zgroženi izvještavanjem portala, pa je prokazani studentski rad preko ‘Student-servisa’ skroz-na-skroz uznemirio pučanstvo. Da poslodavci nekoga ‘iskorištavaju’? I to, ni manje ni više, nego, baš, studente? – Ma, dajte…
Malo reciklaže:
”(…)Da je Mojsije, u ono vrijeme, pored sebe imao naše sindikalce, ne bi sa štapom u ruci na obali Crvenog mora onako dugo čekao milost odozgo…
Naši bi sindikalci ‘preveslali’ i more i ONOGA gore!” – (ak-2013.)
Promašaje svih dosadašnjih vladajućih garnitura plaćao je narod – bolje zvuči – ‘porezni obveznici’, a ne kreatori i provoditelji loših politika, a izbore u Hrvatskoj uopće nije teško dobiti. Još lakše ih je izgubiti. Izgleda, da neki to čine namjerno, jer biti na vlasti – i nije bog-zna-kakva uživancija – govore gubitnici.
Krvav je to posao, jer tkogod dođe na vlast – (o sebi je rekao predsjednik Sabora) – moraš zatomiti svoj ego, otrpiti štošta ne baš lijepoga i odgovorno vladati, jer izabrani smo, kaže, da – služimo narodu. Ne obratno.
A, uz pristojnu plaćicu i onaj ‘sitniš’ od paušala, oporba će nekako istrpiti do novih izbora.
‘Konačna rješenja… ne postoje’, pa ni za zapošljavanje nezaposlenih, a osobito ne preko leđa studenata. Sutra je novi dan, netko će biti mudriji, netko, možda, oprezniji (u što sumnjam)…, a život je, zapravo, beskonačna ‘vrtnja’…
I, bez obzira na sva naša znanja, zvanja, činove, rang ili društveni položaj – svatko od nas živućih – poput vrelog Sunca prije zalaska – sve je bliže svome zalasku za – nikome znan – horizont.