Neprocjenjiv je osjećaj kad nekome spasite život, a on vas kasnije pronađe i stiskom ruke zahvali. To nitko ne može platiti – otkrio nam je Liber
– Rođen sam u najljepšem mjestu na svijetu, Svibovcu Podravskom,
započeo je svoju priču Branko Liber, medicinski
tehničar u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije.
– Završio sam srednju medicinsku školu u Varaždinu i prvo radno
mjesto bilo mi je u Varaždinu, gdje sam radio punih deset godina
kao anesteziološki tehničar u operacijskoj sali. Uz to razdoblje
vežu me vrlo lijepe uspomene. Počeo sam kao mladić te se formirao
i profesionalno, ali i kao osoba. Kako smo u to vrijeme gradili
kuću u Belici odlučio sam okušati svoju sreću i pokušati se
zaposliti u Čakovcu. No, u to vrijeme nije bilo potrebe za
anesteziološkim tehničarima, da bi me dva mjeseca kasnije nazvala
glavna sestra bolnice rekavši da se ispraznilo mjesto u hitnoj
službi. Bilo je to početkom veljače 1994. godine. Tada je hitna
služba još spadala pod bolnicu. Godinu kasnije prešla je pod
okrilje Doma zdravlja, a tek 2012. formirani su Zavodi za hitnu
medicinu, prisjetio se naš sugovornik.
– Rad u hitnoj službi uvelike se razlikuje od posla u
operacijskoj sali. Fizički je napornije, radi se na terenu, po
svakojakim vremenskim uvjetima. Stresno je, mada je i posao
anesteziološkog tehničara bio prilično stresan. No, zadovoljan
sam što sam došao u čakovečku hitnu gdje radim već punih 29
godina, dodao je.
DOMOVINSKI RAT
90-ih godina, u vrijeme Domovinskog rata, boravio je i na ratištu
kao dio medicinskog tima zaduženog za zbrinjavanje
unesrećenih vojnika.
– U to vrijeme bilo je potrebe za medicinskim kadrom. 1992.
godina išao sam s postrojbama na teren u Pakracu i Lipiku. Godinu
kasnije formirane su mobilne kirurške ekipe. Kao dio jedne takve
ekipe bio sam sa specijalnom policijom na Velebitu. Tamo sam
proveo cijelu 1993. i prvi mjesec 1994.. Bilo je vrlo izazovno i
opasno. Ekipu su činili kirurg, medicinski tehničar-instrumentar,
anesteziolog i anesteziološki tehničar. Helikopterom smo išli na
visinu od oko 1.500 metara, gdje su hrvatski branitelji držali
položaje. Bili smo smješteni u običnoj drvenoj baraci, u smjenama
po tri tjedna. Sjećam se kad sam prvi put išao na teren. Bio je
Uskrs, a gore metar i pol snijega, -15 Celzijevih stupnjeva i
vrlo vjetrovito. Bilo je opasno. Nema tko se nije bojao, a doma
su me čekali supruga i dvogodišnji sin. Nije bilo lako. No,
postojao je mladenački zanos i danas sam ponosan na to razdoblje
života, naglasio je.
– Zadatak nam je bio zbrinjavanje ranjenih branitelja koje smo
helikopterom dovozili dolje, u vojnu bazu, gdje smo kraj sletne
staze u Lukovom Šugarju imali dvije operacijske sale. Tamo su ih
čekale medicinske ekipe. Ima jedna zgoda kad smo morali izvesti
operaciju u drvenoj baraci. Zbog teških vremenskih uvjeta
helikopter nije mogao poletjeti te smo branitelja s prostrijelnom
ranom noge operirali u drvenoj baraci. Na obični stol na kojem
smo inače objedovali stavili smo zelenu plahtu, uspavali ga i
izveli operaciju. Do jutra se vrijeme proljepšalo, stigao je
helikopter i evakuirao ga prema bolnici, ispričao nam je Liber.
RAD U ČAKOVEČKOJ HITNOJ SLUŽBI
Iako je tijekom rada kao anesteziološki tehničar te kasnije na
ratištu stekao brojne vještine koje su mu bile korisne za rad u
hitnoj službi, sama prilagodba na rad u čakovečkoj hitnoj
bila je dosta teška.
– Nakon mjesec dana rada u hitnoj službi, sjećam se, rekao sam
supruzi da više ne mogu izdržati na ovom poslu. Bilo mi je toliko
slabo u vožnji da sam nakon svake intervencije bio ‘gotov’, a
nikad nisam patio od bolesti vožnje. Baš sam se mučio. Naročito
kad smo išli u gornje Međimurje. No, kako je vrijeme odmicalo za
šest mjeseci naviknuo sam se na vožnju u vozilima hitne. Danas se
ni ne sjećam kad mi je zadnji put bila mučnina. U počecima nije
bilo lako. Kao medicinski tehničar u vozilu hitne pomoći morate
biti uz pacijenta, ponekad napraviti neki postupak, izmjeriti
parametre, prikopčati ga na monitor, a kad vam je mučnina to je
prilično teško izvesti. No s vremenom sam se naviknuo, priznao
nam je Liber.
U tih gotovo 30 godina rada hitna se služba uvelike promijenila.
Više se pažnje pridaje sustavnoj edukaciji, redovitom polaganju
licence te raznim internim edukacijama. Izazovno je bilo i
razdoblje formiranja Zavoda za hitnu medicinu kao zasebnih
ustanova.
– U počecima formiranja Zavoda za hitnu medicinu nije bilo lako.
Bilo je dosta prijepora, i samih pacijenata, ali i medicinskog
osoblja. No, moralo se jasno odvojiti koja su to hitna stanja za
koja smo zaduženi mi ‘hitnjaci’, a koji pacijenti mogu pričekati
i obratiti se svom primarnom ili bolničkom liječniku, naglasio
je.
U počecima rada novoosnovanog Zavoda za hitnu medicinu Međimurske
županije Branko Liber bio je i član Upravnog vijeća Zavoda, kao
predstavnik Radničkog vijeća.
– Na sreću, imali smo podršku i razumijevanje Međimurske županije
kao osnivača i župana Matije Posavca, i ubrzo se
sve posložilo kako treba. No, u počecima je bilo teško. Nama su
na hitnu dolazili pacijenti s upalom grla i sličnim stanjima.
Ljudi su jednostavno bili naučeni na to da hitna zbrinjava sve
pacijente kad njihov primarni liječnik ne radi, dodao je.
Pored organizacijskih promjena s godinama se mijenjala i
tehnologija koja se i danas redovito obnavlja.
– Zahvaljujući modernoj tehnologiji rad u hitnoj službi je kao na
‘big brotheru’. Sve se bilježi i vidi. Točno se zna kad ste
krenuli na intervenciju, a kad stigli. Na minutu se bilježi svaki
postupak koji ste započeli. Vidi se što ste radili, što ste dali
pacijentu, koliko dugo ste se zadržali na terenu, koliko ste se
dugo vraćali natrag, kad ste započeli reanimaciju. I kad se
podvuče crta i zbroje rezultati jasno se vidi da je Zavod za
hitnu medicinu Međimurske županije pri samom vrhu Hrvatske kad je
riječ o broju uspješnih reanimacija i brzini odaziva na
intervencije, odnosno laički rečeno koliko smo teško povrijeđenih
pacijenata uspjeli spasiti i na vrijeme dovesti do bolnice. To
zahtjeva dobru vještinu i odličnu organizaciju što su i odlike
našeg Zavoda, naglasio je naš sugovornik.
– Imamo izuzetno kvalitetne ljude. Nekoliko liječnika je na
specijalizaciji u Zagrebu. Uskoro kreću i specijalizacije iz
hitne pomoći za prvostupnike sestrinstva. U zadnjih deset godina
mnogo je napravljeno na razvoju hitne pomoći općenito, no još
uvijek je dosta posla pred nama, osobito što se tiče
standardizacije opreme koja bi trebala biti jednaka za nivou
cijele Hrvatske. Zahvaljujući jasnoj viziji razvoja na čelu s
ravnateljicom Vladimirom Križaj-Grabant, na
dobrom smo putu da i dalje ostanem pri samom vrhu u Republici
Hrvatskoj, istaknuo je.
– Sam rad u hitnoj vrlo je težak. To je nešto što moraš imati u
sebi. Puno ljudi je probalo rad na hitnoj i za par godina otišlo.
Pokušavam odvojiti privatni i profesionalni život, no teško je.
Uvijek se mogu dogoditi situacije koje vas dodatno pogode. Zbog
toga je važno razgovarati nakon svake intervencije, osobito ako
je završila sa smrtnim ishodom. No, s druge strane, entuzijazam
vam daju situacije kad nekoga spasite. Kad naiđete na nekoga tko
nije pokazivao znakove života, oživite ga i kasnije sretnete na
ulici, a on vam stiskom ruke zahvali na svemu što ste
učinili neprocjenjiv je osjećaj. Nema tih novaca koji bi to mogli
platiti, ispričao na je Liber.
Posebno pak je ponosan što je bio među prvima koji su počeli
raditi u T2 timu, odnosno timu kojeg čine dva medicinska
tehničara, bez liječnika i bez vozača.
OBITELJSKI ŽIVOT
Za sebe kaže da je seosko dijete, naviknut na rad. I u kući u
Belici većinu namještaja napravio je sam. Voli životinje, ići s
psom Lakijem u šetnju te je ljubitelj mačaka. Kad mu obveze
dopuštaju povremeno odlazi na imanje gdje je rođen te pomaže
sestri Dubravki i bratu Ivici u održavanju
okućnice te u brizi za životinje. Raduju ga i posjeti ocu u
umirovljeničkom domu. U svim životnim situacijama nailazio je na
podršku supruge Gordane, diplomirane
ekonomistice po struci. Posebno pak je ponosan na sina
Tomislava, apsolventa Medicinskog fakulteta u
Rijeci.
– Do mirovine me čeka kojih 7 godina. Na sreću, ne osjećam ih ‘na
leđima’. Vitalan sam i pokretan, zahvaljujući biciklizmu, a
posebnu energiju i elan u naš posao unose mlade kolege. Tko zna,
možda će mi se uskoro u poslu na hitnoj pridružiti i sin?!