Željko Mesarić iz Štrukovca upoznao nas je sa svojim blagom - kravama, svinjama, psima, kokošima i jednim pijetlom
“Ova desna je Tarka, tak sam ju nazval jer smo i prije imali Tarku. A ova mlada je Lasta, njoj je njena bivša gazdarica dala ime pa je onda tak i ostala”, govori nam Željko Mesarić, dok nam pokazuje svoje blago u Štrukovcu.
Krave su taman preživale smjesu od kukuruza, zobi i šrota. Starija od njih je bila spremna za večernje dojenje, a dnevno daje čak 16 litara mlijeka!
“Od toga delam sir, vrhnje, turoše… Nekaj i podijelim, ali se uglavnom sve potroši”, govori nam Željko i dodaje da svježe mlijeko u frižideru može stajati i do četiri dana.
Tarka ima 10 godina i baš je nedavno imala telića, ali on je već napustio obiteljsko gnijezdo. Već nakon šest tjedana postaje samostalan i može se odvojiti od majke. Njemu to lakše palo nego Tarki, koja tu i tamo zamuče. Ali – to je život.
Od Laste još nema mlijeka jer ima tek godinu dana. Prvo mlijeko će dobiti s 15 mjeseci, a onda će biti i spremna za oplod. No, krave se više ne voze bikovima, nego još od ranih 2000. dolaze veterinari koji umjetno oplode kravu.
“Krave imamo otkad znam za sebe… I mama i tata su meli krave, a i baka i deda. Nekad smo znali imati i po četiri krave v štali, ali već ve nema ko delati”, objašnjava nam iskreno Željko pa se prisjeća raznih imena koja su davali kravama: Cveta, Piljuška, Cifra, Ruža, Perga…
S velikom živinom je i velika briga – dojenje i hranjenje svako jutro i večer, čišćenje štale, baliranje i spremanje 500 bala, košnja zelenila preko ljeta… No, Željko se ne žali, njemu je to sasvim normalno.
I drugima je prije bilo normalno. Priča nam Željko da je u Štrukovcu nekad bilo preko 150 krava, a sad obližnji OPG broji njih sedam ili osam i Željko dvije. Pitali smo ga zna li još nekoga da ima krave, no nije trebao puno razmišljati, odgovor je bio negativan.
Uz Tarku i Lastu, tu su još i prasica, prasac i dva mala, ali duga odojka. Taman su jeli večeru i mljackali kak’ ima biti! Nisu se previše obazirali na uljeze u kocima, već su halapljivo jeli napoj i šrot.
Cijeli grunt čuvaju dva živahna, crna terijera, Džoni i Bobi, no tek oni nisu imali vremena za poziranje i pričanje. Slažu se dobro s i kokošima, točnije njih 12 i jednim pijetlom. Koke dnevno daju 10-ak jaja, što je u današnje vrijeme, zlata vrijedno.
“Ve imamo dosta jaja, ve bum pak pekel palačinke”, veselo će Željko. Ali nisu to bilo kakve palačinke! Željko ih napuni sa šunkom, zarola pa prelije domaćim vrhnjem i zapeče. Njegovim se jelima raduju i prijatelji koji ga nerijetko ispituju kad će spremati ovo ili ono.
A i mi smo se imali priliku uvjeriti u Željkove kulinarske sposobnosti – pred nas je iznio 15 prekrasnih turoša! Taman su u postupku sušenja.
“Za 15 turoša, treba mi deset litri kiselog mleka. Grijem ga na peći nekih 20 minuta, ali ne preveć da se ne presuši. Dok se napravi sir, onda v smesu dodam slatku i ljutu papriku, tri režnja češnjaka i z rukami napravim taj oblik”, objašnjava nam domaćin, koji odavno u rukama ima osjećaj zbog kojeg svi turoši budu istog oblika i veličine.
Ali sad dolazimo do gotovo najbitnijeg dijela – sušenja. Prvih dva dana se suši iznad peći u kojoj se loži na drva, a onda kraj prozora u koji bije sunce. Preko ljeta se može staviti i s vanjske strane prozora te svaku večer malo okrenuti da se turoši jednako posuše.
Nakon pet dana sušenja, ova međimurska delicija ima poseban šmek i okus. Naravno, varijacije su moguće pa je tako Željko baš nedavno napravio rundu turoša s više češnjaka jer je prijatelj ljubitelj jačeg okusa.
Kako se naš razgovor bliži kraju, sunce polako zalazi nad Štrukovcem, no čini se da na tom gruntu nema mjesta strci. Prioriteti su odavno postavljeni – živina se mora podojiti i nahraniti, sir napraviti, a turoši na prozorima okrenuti. A sutra, sutra opet sve ispočetka. Izgleda da je ljepota življenja ovdje u jednostavnosti i skromnosti, premda upravo ono što nastaje iz takvog života – domaće mlijeko, sir, vrhnje i jaja – postaje najveće blago.
