Marina Murk iz Podturna vlasnica je dojmljive Međimurske hiže starina obitelji Strahija, Nedeljko i Murk
Radi se o restauriranom kompleksu međimurskoga grunta starog 150-ak godina, pravom muzeju koji čuva tradiciju i uspomene čak pet generacija.
Grunt se sastoji od hiže i popratnih sadržaja, odnosno svega što su nekada u sklopu imanja imali i održavali naši stari: dva podruma, kleti-žitnice, žgajare, svinjca, kokošinjca, zdenca, kukuružnjaka, drvarnice, škednja…
Objekt su vlastitim novcem kompletno uredili sadašnja vlasnica i njezin nažalost pokojni suprug Vlado. Gospođa Marina staru je obiteljsku kuću naslijedila od roditelja, Sabine i Antuna Strahije još 2012. godine, a u grunt su ulagali cijelo desetljeće kako bi ga „doveli u red”.
Ove je godine s Međimurskom hižom starina sudjelovala i u Noći muzeja.
Pet generacija
– Svi objekti na imanju dobro su očuvani jer je svaka generacija koje je ovdje boravila nastojala sve zaštititi od propadanja. Jedan od podruma služio je kao ostava, to jest špajz, tu smo držali kalampera, mlijeko, meso, slanine i ostalo, bili smo izrazito velika obitelj – priču započinje gospođa Murk.
U svakoj se gospodarskoj zgradi nalaze mnogobrojni predmeti povezani s osnovnom svrhom objekta: u podrumu, koji smo prvi razgledali, tako možete vidjeti vrelca, štubljake, pipe na lokot… Slijedimo sugovornicu do glavne kuće, gdje se nalaze „prva hiža”, „kuhja” i „zadja hiža”, kako su to nekada imale sve tradicionalne međimurske nastambe.
– U prvoj hiži najprije primijetite škriju i lajcu – razlika je! U škriji su se držale guzajke i sve vodoravno, a u lajci ropci, prelevanci i slično. Tako su ovdje i tri „generacije” namještaja. Muzej je obiteljska priča, a svaka od sedam prostorija posvećena je jednoj osobi, odnosno obitelji: ova je posvećena cijeloj obitelji Strahija, Nedeljko i Murk – govori nam vlasnica dok nam u prvoj hiži pokazuje veliko rodoslovno stablo. Grunt je, dakle, originalno pripadao obitelji Strahija, no gospođa Marina u ime je dodala i djevojačko prezime svoje majke te vlastito kako bi naglasila kontinuitet i znatan majčin doprinos zbirci.
Uobičajeno je nekada bilo da muškarci nakon ženidbe ostaju na rodnoj grudi, a snahe su se selile k njima, objašnjava dok nam pokazuje prekrasnu međimursku narodnu nošnju, lutke, namještaj i druge izloške.
– Kuhja je velikim dijelom ispunjena predmetima mojih roditelja. To je već nešto moderniji asortiman. Zadja hiža posvećena je mojoj mami koja bi, da je živa, u 2025. navršila stotinu godina. Bila je iz veoma bogate obitelji, a nakon četverogodišnjeg osnovnog obrazovanja „dali” su ju za šnajdericu: 13 se godina vozila biciklom u Mačkovec kako bi učila šivati – opisuje vlasnica.
Od kuhje do žgajare
Pokazuje nam i staru kuhju, posvećenu svojoj baki, u kojoj su predmeti poput bidri i drugih proizvoda od gline, karičke, maslenke, dežice, drvenih mlinčeki, štokrlini, riplje…
– Kad sam bila mala, uvijek smo boravili tu, u staroj kuhji. Gore smo samo spavali, a moji roditelji su ovdje živjeli kad su ostali sami. Tu je bio veliki zidani šporhet, suheraj, pećnica i dvije „kahlje”. Gornja kuhinja je bila namijenjena eventualno gostima – prisjeća se gospođa Murk koja nas vodi do sljedeće prostorije: kleti-žitnice.
– Tu smo držali sve vrste žitarica, a sada čuvamo razne alate i sve za obradu lana. U posudama koje vidite čuvala se pšenica, koje se tada sijalo relativno malo, jer se uglavnom uzgajao kukuruz. Bijeli kruh se pekao samo u svečanim prilikama, uglavnom za Uskrs i Božić.
Sljedeća prostorija nekada je bila štala, a moj ju je pokojni suprug preuredio u žgajaru. Ona je i njemu, odnosno obitelji Murk, posvećena – priča nam sugovornica dok pokazuje veliki kotao i sve potrebno za proizvodnju i konzumaciju žganice. U žgajari čuva i neke osobne predmete svoga supruga.
Moramo napomenuti kako gospođa Marina nije „uronjena” samo u čuvanje međimurske baštine, već se, najviše u mladosti, bavila i izradom ručnih radova poput goblena, stolnjaka i zlatoveza, oslikavanjem stakla… I tu krije impresivnu kolekciju što joj omogućava da u svom muzeju, ako želi, mijenja postav svake godine.
Vlasnica se nada i očekuje kako će u budućnosti ostvariti i suradnju s Općinom Podturen, Turističkom zajednicom područja „Mura i gorice” te Turističkom zajednicom Međimurske županije. Kako u Međimurju doista ne postoji kompleks te veličine i s tom količinom izložaka, vjerujemo da će potencijalni partneri prepoznati vrijednost očuvanja međimurske baštine i u ovom slučaju.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3657
