Na obali Mure u Podturnu umirovljenici Vladimir Kolar i Dragutin Škvorc dane provode uz ribolov, prirodu, razgovor i život bez žurbe.
Na obali Mure, svoje umirovljeničke dane provode Vladimir Kolar ili kako sam kaže, jednostavno Vlado i njegov prijatelj Dragutin Škvorc, iako ga Vlado kroz smijeh ispravlja da je Drago. Njih dvojica već duže vrijeme dijele istu rutinu: sunce, rijeka i ribičija.
Na pitanje kako izgleda njihov dan, Drago bez puno razmišljanja sažima životnu filozofiju:
“Malo ribe, malo radiš, malo spavaš. Više spavaš nego radiš. Dok se zmučiš, ideš spat.”
U tim riječima nema žurbe, nema pritiska, samo jednostavna, gotovo zaboravljena ravnoteža.
Dani su im, kažu, onakvi kakvima ih sami naprave. Ako im se radi, rade. Ako ne, ne rade. Obaveza gotovo da i nema, osim onih najdražih – druženja s unucima.
Vlado kroz šalu dodaje da postoji još jedna:
“Doći na Muru i loviti ribe.”
U istom tonu priznaje i da je zapravo došao paziti Dragu – da ga neko ne fkradne!
S dolaskom toplijih danas, Drago postaje gotovo stalni gost na rijeci. Budući da živi u neposrednoj blizini, zna svratiti i po dva puta dnevno – tek toliko da „baci udicu” i udahne svjež zrak.
Jer, kako kaže, sada i nije vrijeme velikog ulova, već više vrijeme za boravak vani i odmor.
Priroda oko njih živi svojim ritmom. Uz obalu su nam pokazali dva labuda koji su se, navikli na ljude, oprezno približavali u nadi za kakvim zalogajem.
Iznad vode su kružile čaplje – tihe i strpljive konkurentice ribičima.
Spomenuli su i dabrove koji već godinama oblikuju krajolik. Na mjestu gdje Drago peca vrbe ne uspijevaju izrasti već petnaestak godina jer ih uporno ruše.
Kako od prirodnog hlada ništa, našalili su se da ljeto treba dočekati spreman, ili će podići šator ili će se „preseliti” u prirodni hlad bliže ribičkoj kućici.
Naravno, nisu svi stanovnici Mure tako dobrodošli.
Vlado se uz smijeh požalio na „žedne” murske komarce koji se, kaže, pojave gotovo istodobno s prvim proljetnim suncem.
“Nema ih odma puno, ali brzo se namnože.”
Dodaje to kao netko tko to već dobro zna.
I dok mirno promatraju rukavac Mure, Drago i Vlado zapravo su njezini tihi čuvari.
Dan ranije primijetili su kako se netko zadržavao oko skele, a u selu se već šuška o mogućem ponovnom pokretanju.
Ipak, oprezni su. Radije će pričekati da sve vide vlastitim očima.
Skepsu ne skrivaju, smatraju da bi skelu trebalo premjestiti, jer će, kako kažu, Mura ponovno nanositi pijesak i s vremenom onemogućiti plovidbu.
Razgovor s njima lako skrene i na druge teme – od stranih radnika i iseljavanja, do udruga i svakodnevnih promjena koje zahvaćaju njihovu zajednicu.
No, baš kad priča krene dublje, oglasila su se crkvena zvona.
“ Podne je, kaže Vlado, ustajući polako. – Vreme je za iti doma – obed bu.“
I tako završava i ovaj susret, jednostavno i polako.
