Iako ima 76 godina, u vrtu još uvijek radi sve što treba, i to s elanom i pokretljivošću puno mlađeg čovjeka. Kosi, grablje, štiha, sadi, kopa
– Radim sve što mi supruga kaže da moram”, šali se Branko Potočnik iz Nedelišća. U njegovom društvu uvijek dominira glasan i neobuzdan smijeh. Veselje je zarazno pa se šalama i radosti često priključuju i drugi gosti njegovog najdražeg kafića.
Branko je rođen 1948. godine, a djetinjstvo je proveo u blizini Ludbrega. U Međimurje je došao kad mu je bilo 18 godina.
– Prijatelji s posla bili su iz Pušćina, pa sam s njima ponekad išao u Nedelišće u kino. Ondje samo upoznao suprugu. Sve ostalo je povijest, smije se. Sa suprugom Marijom iduće će godine proslaviti 60. godišnjicu braka.
– Jedno smo vrijeme živjeli u Varaždinu, a onda smo devedesetih doselili u Nedelišće kako bi se supruga mogla brinuti za svoju bolesnu majku. Ova kuća je Marijina rodna kuća, priča dok pokazuje kuću koju je gotovo cijelu sam renovirao. Keramičar je po struci i život je proveo radeći.
– Nisam imao radno vrijeme, radio sam po cijele dane. Bio je to u ono doba dobro plaćen posao, ali naradio sam se i previše. Nekada je sve to bilo drukčije, nije bilo miješalica pa se cement – mort miješao ručno, nije bilo ljepila za pločice kao danas. Uz njega je posao naučila i supruga koja mu je često pomagala. Službeno se umirovio prije 10 godina, ali još je do prošle godine pomagao obitelji i prijateljima s postavljanjem pločica. Ipak nema majstora do starog majstora.
– Ostao sam pokretan jer se cijeli život krećem i radim. Jednom kad se zapustite, gotovi ste, kaže sa smiješkom dodajući da mu posao ipak ne nedostaje.
– Postavljanje pločica je fizički zahtjevan posao i mislim da je sada stvarno bilo dosta. Još se krećem i ustajem bez bolova, ali koljena su mi počela stvarati probleme, napominje.
Kaubojski filmovi i Formula 1
Danas vrijeme najradije provodi kod kuće. Sviđa mu se mirni, skromni život u ulici bez prometa. Svaki dan vozi bicikl do pekare, dućana i svog omiljenog kafića gdje svojim specifičnim smislom za humor uveseljava druge goste.
– Ne moram tražiti društvo, ja samo odem i uvijek ih pronađem u kafiću, konstatira. Kad je kod kuće, voli gledati stare kaubojske filmove i utrke Formule 1. Volio bi provoditi više vremena s obitelji i unucima, međutim to nije uvijek moguće. Od četiri unuka dva su u Norveškoj pa ih rijetko viđa. Srećom, drugi dio obitelji živi relativno blizu pa posebno rado vrijeme provodi s praunukom.
Branko je i veliki ljubitelj životinja, a sve je počelo s njegovim prvim psom.
– Djed mi ga je donio u džepu kad sam bio malen. Bio je to neki mali mješanac, ali bio je moj najbolji prijatelj tijekom cijeloga djetinjstva.
Voli hraniti i srne kod župnog dvora. Kad supruga priprema kruh za prezle, Branko već pita koliko može odvojiti za njegove ljubimice.
Branko i Marija veliki su pobornici domaće hrane pa tako u vrtu uzgajaju gotovo sve voće i povrće koje im je potrebno.
– Nekada nije bilo supermarketa kao danas, morali smo sami uzgajati sve što smo trebali. Hrana je bila zdravija, ali i ljudi su bili zdraviji. Imamo svoju salatu, mrkvu, krumpir, mahune i ciklu, ali i maline, kupine, višnje i grožđe. Prije smo imali zečeve, trenutno imamo samo vrt i kokice, ali za naše potrebe to je sasvim dovoljno, zaključuje.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 36444
