
Josip Lesar svake srijede dolazi na susret umirovljenika u Pušćine gdje u malom prostoru devetero umirovljenika uživa u natjecanju u pikadu i košarci, ali pritom izmjenjuju svoje uspomene koje ih prisjećaju na događaje i doživljaje iz mladosti i djetinjstva
Kolinje nekada
Prošle srijede sreli smo ga i mi, a uz sebe je imao fotografije iz davne 1930. i 1958. godine.
Prva fotografija koju nam je Josip pokazao bila je ova starija i to triju obitelji: obitelji Lesinger, Lesar Mirka i Lesar Jurja koje su se okupile prije samog ručka nakon kolinja.

-Kolinje su nekad trajale cijeli dan, a nekad i duže. Išlo se pomoći susjed susjedu, brat bratu. Rodbina je pomagala da svinja ne pobjegne, svi su bili uključeni, a ne kao danas dođe mesar i sve riješi. Sjećam se sada kada gledam ovu fotografiju kako su me kao maloga poslali kod susjeda po mjeru za čurke, nosio sam na ramenu komad drva koji je zapravo označavao tu mjeru, otkriva nam Josip.
Običaja dolaska na kolinski ručak držali su se svi.
-Jeli smo jetra, meso i čurke. To se je ponudilo na stolu za takav ručak. Djeca su isto to jela jer im je to bio zapravo svetek, svečanost. Nitko nije prigovarao da je premasno. Jesti meso je bila privilegija. Mi odrasli smo si pritom i popili i to ono pravo vino iz vlastitih gorica, s osmjehom će Josip.
Konji su bili od posebne važnosti
Druga fotografija na kojoj su dvije kobile potječe iz 1958. godine i snimljena je ispred same krčme u središtu mjesta Pušćina.

Josip se prisjeća kako su nekada ove kobile, Cura i Rička bile od dobrobiti za čitavo mjesto.
-Konji su služili za vuču mlatilke za žitarice, a bili su smješteni uz Poljoprivrednu zadrugu. Ta kola su bila veliko dobro za sve nas.
Oko te krčme i Poljoprivredne zadruge su se ljudi najviše okupljali.
-Sjećam se da su ovoga čovjeka zvali „Bikeš“– Stjepan. Vjerojatno mu je nadimak povezan sa brigom o životinjama o kojima je brinuo, govori Josip pokazajući čovjeka na fotografiji.

– Ispred krčme se nalazio veliki zdenac iz kojeg su ljudi uvijek napojili svoje životinje kada bi bili u prolazu, prisjeća sa Josip.
Rad od malih nogu
Nekada se na polju radilo sve ručno. Od sječe žita, sušenja , mlačenja… Tako je radio i Josip od svoje devete godine.

-Radio sam od malih nogu sa željeznim plugom, kosio sam s ručnom kosom, vodio sam krave na pašu u naš Čep, a ono malo vremena koje bi mi ostalo potrošio sam na igru sving. To je bila igra tjeranja kamena u najveću rupu.
Osim toga igrali smo često i igru činketa u kojoj bismo se utrkivali tko će više baciti mali komadić drva u zrak. To su bile prave natjecateljske igre sa susjedima mojih godina.

Danas, iako u osamdesetim godinama, Josip se ne predaje. Razgovarajući s njim možete primijetiti da je zaista poput ‘hodajuće Biblije’ s upamćenima pregršt detalja iz djetinjstva i prošlosti. Još uvijek obrađuje vrt u kojem uzgaja vlastito voće i povrće.
Dolazak srijedom na okupljanje umirovljenika Josipu je od velike važnosti, a iako je jedini muškarac među ženama, ističe da mu najbolje odgovara uloga gledatelja i zabavljača.