Poduzetnik Matija Krznar bijeg od svakodnevice pronalazi u izazovima uspona na spektakularne svjetske planine u Andama, Africi i Himalajama
Po struci magistar ekonomije, Zagrepčanin Matija Krznar (37) podrijetlom je Međimurac iz Domašinca, piše pomaknigranice.hr.
Osnivač prve car sharing platforme u Hrvatskoj. No uz pomicanje poslovnih granica, Matija je pronašao način kako pomaknuti fizičke te mentalne granice izdržljivosti pri usponima na svjetske vrhove i jednu od penjački najzahtjevnijih planina u himalajskom lancu.
Razgovarali smo o počecima, ali i vrlo ambicioznim planovima koje je odlučio provesti u djelo. Ljubav prema planinama naslijedio je od prastrica, patera Ivana Matije Krznara, inače strastvenog planinara.
– Imao sam pet godina kad me pater Ivan vodio na prvi planinarski izlet na Ivanščicu, izlet koji je u meni probudio znatiželju za prirodom i planinom. I danas se sjećam šumskog mirisa prvog graha iz planinarskog doma. Pater Ivan je sigurno doprinio mojem zbližavanju s planinama i fotografijom, jer za mene su to bili nezaboravni izleti gdje me fascinirao pogled na planinu i, još više, na široko obzorje s vrha – priča Krznar koji se kroz mladost i odrastanje uvijek bavio sportom, pa se tako okušao u atletici i nogometu te je igrao prvu nogometnu ligu u NK Čakovec.
Studirao je ekonomiju u Zagrebu te je ondje i ostao jer je dobio posao u velikoj korporaciji. Međutim, ističe da je vrlo brzo shvatio kako ga rad u korporaciji ne zadovoljava te ističe da je još koncem studija počeo razmišljati o novim idejama i izazovima suvremenog društva.
– Još kao mali sanjao sam o tome da ću jednog dana otići u Ameriku. U mojem slučaju se potvrdila ona, kada imaš viziju kojoj žarko težiš i za koju radiš, okolnosti se samo slažu u mozaik događaja koji te vode prema cilju. Krajem studija bio sam na studentskoj razmjeni u New Yorku i tamo se probudio moj poduzetnički duh, a slobodarsko američko društvo otvorilo je vrata novih horizonta, obzore razmišljanja i poslovne vidike – objašnjava Krznar dodajući kako je iz velike i sigurne korporacije s dugoročnom karijernom perspektivom krenuo sam u poduzetništvo.
Put u poduzetništvo
– U meni se rodila vizija jedinstvenog poslovnog modela koji će biti prvi takav na ovim prostorima. Pune dvije godine radio sam paralelno i konačno 2016. godine s novostvorenim timom pokrenuo prvu car sharing platformu u Hrvatskoj. Ovo pomicanje poslovnih granica i izloženosti riziku, uvjerilo me da apsolutno nikad ne smijemo odustati jer poslovna sreća i uspjeh su izravno proporcionalni količini uloženog rada – ističe Krznar.
No pokretanje svakog posla zahtijeva izuzetan osobni angažman, pa se i on počeo suočavati s izazovima na tom putu. Kaže da je druga strana medalje nemilosrdno poslovno okruženje i kontinuirani cjelodnevni rad koji prije ili kasnije uzima svoj danak. A onda je stigla pandemija.
– I svijet je stao. Shvatio sam da imam pred sobom trenutak da se posvetim sebi. Kako sam tada puno vremena provodio u Međimurju, stupio sam u kontakt s planinarskim društvom HPD Međimurje i pridružio se njihovoj grupi Bad Company te s njima obilazio lokalna gorja i počeo redati sve zahtjevnije uspone. Već tada sam počeo shvaćati da mi planine daju potreban kontrast i nude zaborav od onih stvari koje čovjeka troše i iscrpljuju – priča Matija koji je ubrzo okušao i u ozbiljnijem planinarskom usponu na Dinaru.
A onda su porasli apetiti. Upoznao se sa slovenskim alpinistom Marcelom Ognjenovićem i brzo su pronašli zajednički jezik kad je u pitanju strast prema planinama. Marcel je ponudio uspon na Triglav, a Matija je oduševljeno dočekao tu mogućnost.
Uspon na Triglav
– Rekao je da to možemo prijeći u jednom danu. Da se razumijemo, u tom periodu sam već dugo zapostavio sport, a u teretanu sam išao rekreativno koji put na tjedan. Nisam bio siguran mogu li se popeti u jednom danu, ali odlučio sam se upustiti u izazov. I uspjeli smo. Triglav je bio prvi ozbiljniji izlazak iz zone komfora. Potrošio sam tog dana gotovo 9.000 kalorija, ali kad smo stigli do vrha, nebo se otvorilo i otkrilo nam predivne Julijske Alpe i njihove masive uzduž Slovenije i Italije. Jedva prateći kolegu Marcela, u jednom danu popeli smo se 2000 metara nadmorske visine te se spustili uz ukupno 20 prijeđenih kilometara. Triglav je definitivno bio okidač za daljnje izazove u Alpama – prisjeća se Krznar.
Strast se počela rasplamsavati i uslijedio je pohod na Monte Rosu gdje se Krznar susreo s penjanjem na ferate i stekao prva visokogorska iskustva tijekom četverodnevnog uspona pod vodstvom vodiča i prijatelja Franje Kmeta.
– Dosegnuli smo 4.500 metara nadmorske visine, najviši planinarski dom u Alpama – Margherita Hut i ujedno vrh Signalkuppe. Margherita Hut je građevina za smještaj na najvišoj nadmorskoj visini u Europi. Bio je to prvi susret s 4000 metara i prvim “visinskim bubnjevima“ koji pulsiraju u glavi, ali svejedno fenomenalan osjećaj trenutka među legendarnim alpskim masivima s dva ispenjana 4-tisućnjaka Balmenhorn (4167 m) i Signalkuppe (4554 m) – objašnjava Krznar kojem je pri povratku pogled zapeo na Mt. Blancu.
– Prilikom spusta pobliže sam upoznao penjačkog kolegu Dragana Goršića iz Rijeke. Tada, Uz Marcela koji je uvijek za akciju, shvatio sam da imam tim za uspon na najviši vrh stare Europe. Kroz razgovore o planinskim vrhovima ubrzo smo pronašli zajednički jezik – kaže nas sugovornik dodajući kako im nije bilo teško dogovoriti se, no organizacija putovanja i smještaja posebno je zahtjevna.
Avantura na Mt. Blancu
– Nakon nešto više od mjesec dana, u kolovozu 2021. godine, već krećemo prema Chamonixu i vjerojatno najpitoresknijem alpskom mjestu Saint Gervais u Francuskoj, na granici s Italijom, odakle kreće uspon Gouter rutom. Svake godine na Mt. Blanc dolazi više od 20.000 planinara, no radi sigurnosti i kontrole broja ljudi žandarmerija vas neće pustiti ondje ako nemate potvrdu rezervacije smještaja. Naravno, kapaciteti su ograničeni na jedva stotinjak gostiju u planinarskim domovima, a prijavljujete se mjesecima unaprijed – objašnjava Krznar dodajući kako je na jedvite jade uspio osigurati smještaj za njih trojicu u željenom terminu u oba planinarska doma Tete Rousse i Refuge de Gouter.
– Za razliku od Sljemena, ondje nema domaćinske planinarske atmosfere na kakvu smo navikli u našim planinama. Radi protoka velikog broja ljudi u sezoni penjanja, radi sigurnosnih uvjeta pravila su prilično stroga te je sve čak do obroka gotovo vojnički normirano. Spavali smo u velikim spavaonama do 15 ležajeva. Sjećam se kako je jednom planinaru pozlilo te se radi hitnog slučaja helikopter oko 23 sata spuštao kod Goutera i razbudio cijeli dom – prepričava Matija.
– Moj krevet je bio uz prozor za koji me planinar Austrijanac ranije zamolio da ga odškrinem. Naravno, snježni vihor elisa bučnog helikoptera zasuo me snijegom od glave do pete. Tu noć gotovo nisam spavao – prisjeća se Krznar objašnjavajući kako je odmor ključan za uspjeh na planini, no on je bio nepokolebljivo uporan i odlučan u želji da krene u završni uspon prema najvišem vrhu zapadne Europe.
– Konačno oko 7:30 ujutro koračao sam po samom vrhu alpskog monarha, kako ga zovu lokalci. Nisam mogao vjerovati da mi je Mont Blanc pod nogama! Totalni zvizdan za nezaboravni pogled na ikonske alpske masive i Europu na dlanu! Koktel adrenalina bio je pomiješan sa snažnom emocijom ponosa i osjećajem zahvalnosti za životnu uspomenu i postignuće – objasnio je Krznar.
Kilimanjaro i Aconcagua kao priprema
Taj uspjeh motivirao ga je za nove izazove. U dugoj vožnji od Chamonixa prema Zagrebu, razgovarao je s kolegama o mogućim novim izazovima. Otvorila se tema ultimativnog penjačkog izazova na Ama Dablam, planinu visoku 6812 metara i ujedno jednu od tehnički najzahtjevnijih planina u himalajskom lancu.
– Ljudi iz cijelog svijeta pokušavaju se okušati u usponu na nju, pa smo i mi počeli promišljati kako im se priključiti. No stigla je 2021. godina i pandemija. Smatrao sam da mi je potrebno dodatnog iskustva na ozbiljnim visinama te sam odlučio otići najprije na najvišu planinu Amerike Aconcaguu i potom na Kilimanjaro u Afriku – objašnjava Krznar koji je krajem siječnja 2022. godine otišao bez pratnje svojih supenjača.
– Aconcagua je trek planina na samoj granici Argentine i Čilea, koja nudi iskustvo od gotovo 7000 metara. To je bila moja prva ekspedicija od par tjedana s iskustvom baznih i visinskih kampova, gdje sam prvi put spavao u šatoru na 6000 metara nadmorske visine uz temperaturu od minus 30 stupnjeva Celzijevih. Riječ je o vrhu koji nije toliko tehnički zahtjevan, a kao dio aklimatizacije ključan je unos vode koji raste s nadmorskom visinom što može biti izuzetno zahtjevno u divljini bez ikakvih znakova civilizacije – prisjetio se Krznar dodajući kako je neizvjesnost pothvata potaknula i situacija oko pandemije.
– Mogli su nas testirati u bilo kojem trenutku u kampu i postojala je opasnost da me vrate kući ako bih imao pozitivan COVID test. Puno sam riskirao, ali na kraju je sve ispalo dobro. Ondje sam prvi put u životu doživio i pravu lavinu. Zapravo, na južnoj stijeni Aconcague svjedočio sam dvjema lavinama koje su toliko tutnjale da nam se treslo tlo pod nogama iako smo bili udaljeni više kilometara. Bio je to moment produbljivanja strahopoštovanja prema planini i pomalo neugodan osjećaj zbog kojeg se nadate da nema planinara na tom dijelu stijene – prisjetio se Krznar kojeg je fascinirala raznolikost pejzaža na usponu, od glečera i ledenjaka do planinske kamene pustoši i divljine.
A onda je nakon toga odlučio popeti se na Kilimanjaro na 5895 metara nadmorske visine, najvišu samostojeću planinu – vulkan na svijetu.
– Odabrao sam jednu od najdužih i najslikovitijih ruta, Machame koja prolazi kroz različite klimatske zone i krajolike: od prašume, niskog raslinja s endemskim vrstama preko alpske pustinje sve do ledenjačke tj. arktičke zone. Bio je to dio priprema nužnih za uspon na nepalsku ljepoticu s jedne strane, ali i još jedna osobna pobjeda s druge strane – prepričava naš sugovornik.
Nakon povratka s Kilimanjara, sve njegove misli bile su usredotočene na Himalaju i izazov Ame Dablam.
Kondicijske pripreme i treninzi
– Ama Dablam u prijevodu znači “Majčina ogrlica”. Njezini elegantni položeni grebeni podsjećaju na ruke majke (Ame) koja štiti svoje dijete, a za viseći ledenjak se vjeruje da predstavlja Dablam, tradicionalni ženski privjesak u Nepalu koji nose žene šerpa. Radi svoje izloženosti i strmih stijena, često se naziva „Matterhorn Himalaje“. To je ikonska planina i kad je vidite, razumijete zašo je ljudi toliko fotografiraju. Sastoji se od niza vertikalnih dionica s pregibima i drugim prirodnim preprekama za čije svladavanje treba značajno iskustvo – priča Krznar objašnjavajući kako je svjestan da ga on u trenutku donošenja odluke da će se popeti nije imao dovoljno.
Organizirajući agenciju za ekspediciju, preporučili su mu ozbiljne kondicijske pripreme u trajanju najmanje 10 mjeseci. No on nije imao toliko vremena.
– Bio je srpanj, a planirao sam putovati u Nepal u listopadu. Nisam htio odgađati putovanje za kasniji period godine zbog snijega i težih vremenskih uvjeta. Pronašao sam trenera Marina Bašića i izložio mu svoj plan. Dolazim iz korporativnog svijeta, imam hobi koji me ispunjava, ali i ciljeve te izazov koji treba ispuniti u nemoguće kratkom roku. Odmah je pristao na izazov te smo napravili strategiju priprema- priča Krznar objašnjavajući kako je uslijedio ozbiljan rad s trenerima, fizioterapeutima, nutricionistima i timom teretane koji su u manje od tri mjeseca trebali omogućiti pripremu za uspon.
– Po uputi šerpe glavnog vodiča, desetak dana prije odlaska u Nepal završio sam pripreme te odmarao od treninga i počeo s povećanom hidratacijom kako bih na početak ekspedicije stigao odmoran. Nepuna tri mjeseca svakodnevno sam radio na fizičkoj i kondicijskoj pripremi. Imao sam 5 – 6 treninga na tjedan. Od toga sam triput na tjedan u teretani radio najprije snagu i potom izdržljivost, dvaput sam planinario s opterećenjem po Sljemenu i kad god bih ujutro mogao, 45 minuta sam plivao prije posla – prisjeća se naporne rutine naš sugovornik koji smatra da je to podnosio bez pogovora samo zašto što je ispred sebe vidio cilj kojem stremi.
Spreman na sve i odlučan u svojoj nakani stigao je do odredišta.
Uspon do vrha
– Aklimatizacija ili prilagođavanje tijela na visoku nadmorsku visinu podrazumijeva tzv. rotaciju. Penjete se od jednog do drugog visinskog kampa na sve višim nadmorskim visinama vraćajući se na noćenje u prethodni kamp. Najprije, da biste došli do podnožja planine, imate oko 50 kilometara dugu stazu koju prolazite do pet dana – opisuje Matija.
– Početak je prijelaz staze od Lukle s 2850 metara nadmorske visine do baznog kampa Ama Dablama na 4600 metara nadmorske visine. U baznom kampu je posložena privremena infrastruktura: šatori za spavanje i serviranje hrane, priručna kuhinja, šator-tuš s uključenom kantom zagrijane vode pa čak i planinski toalet. Nakon rotacije do prvog (5600 m) i drugog visinskog kampa (5900 metara) radi aklimatizacije vraćate se u bazni kamp na odmor. Potom se opet penjete do drugog visinskog kampa gdje se pripremate za završni uspon – objašnjava naš sugovornik detalje uspona.
– Kad sam prvi put ugledao Ama Dablam i Everest u daljini, po stazi sam doslovno letio od oduševljenja. Bila je to mješavina osjećaja inspiracije, zahvalnosti i strahopoštovanja – sve ono što teško možete doživjeti u civilizaciji. No kad stanete u podnožje planine koja je tako monumentalna i okomita, suočite se s dvojbama. Na tren osjetite slabost i pitanja u glavi, no onda presiječete. Došao sam ostvariti svoj himalajski san, sad nema nazad – priznao je Krznar.
Prisjetio se i budističkog „Puja“ obreda blagoslova za siguran prolaz na planini neposredno pred uspon te cijele atmosfere nestrpljivosti i istovremenog upijanja svakog trenutka.
– A onda stvar postane ozbiljna. Primjerice, u danima rotacija trošio sam između 3.000 i 5.000 Kcal na dan, a na završnom usponu potrošio sam preko 10.000 Kcal. To vam može pomoći u predodžbi koliko je zahtjevan uspon. Ukupno sam izgubio 14 kilograma tijekom ekspedicije, a od toga ih je pola otišlo tijekom zadnja dva dana – smije se Krznar opisujući brojne izazove s kojima se susreo.
– Recimo, između dva rotacijska kampa je stijena Yellow Tower ili Žuta kula na kojoj imate 100 metara vertikalnog uspona s nagibom više od 90 stupnjeva na gotovo 6000 metara nadmorske visine da biste došli do kampa 2. Na ovom dijelu nema nikoga osim vas, užeta, stijene i provalije duboke oko dva kilometra ispod vas. Bio je to svojevrsni najčišći smisao slobode i poriva za preživljavanjem. Kada sam konačno izbio na vrh Žute kule, imao sam osjećaj kao da sam se popeo na sam vrh – opisao je Krznar.
– Tijekom rotacija, u tri dana sam se dvaput popeo na Žutu kulu, što mi je do kraja napunilo rezervoare samopouzdanja za završnu dionicu – 900 metara uspona po snijegu i ledu s minimalnim nagibom od oko 70 stupnjeva. Kamp 2 je među najnevjerojatnijim mjestima u Himalaji jer je riječ o stjenovitoj izbočini na koju stane svega 6 – 7 šatora. Šator u kojem sam spavao užadima je privezan za stijenu, a i vi morate biti vezani – prepričava Matija.
Ističe također kako je velik interes alpinista iz cijelog svijeta što se osjeća, pa je uspon do vrha na određenim dionicama obilježen gužvama.
Matija Krznar na vrhu
– To znači da na užetu istovremeno visi stotinjak ljudi, što je previše za uspone na vertikalnim dionicama. U tom slučaju morate pričekati dok oni ispred vas ne prođu određenu dionicu što usporava vaš uspon. Cijelo vrijeme morate biti privezani za uže, bez obzira želite li popiti čaj ili obaviti nuždu. Ipak, to ne narušava doživljaj. Nakon svih prepreka i prirodnih izazova koje smo premostili, vrh Ama Dablam je pitomi ravni plato s kojeg čovjeku puca pogleda na himalajske gigante – nastavlja Krznar.
– Na vrhu sam proveo oko 10 minuta, gdje sam najbliže do sada imao prilike vidjeti himalajske 8-tisućnjake, Mount Everest najvišu planinu na svijetu (8.848 m), Lhotse (8.516 m) i Makalu, četvrtu i petu najvišu planinu na svijetu (8.481 m). Trenuci na vrhu Ame Dablam bili su poput ekstaze, nešto što se događa samo jedanput u životu. Trenutak koji je snažno emotivan i adrenalin pomiješan sa srećom i ponosom odzvanja osjećajem zahvalnosti za vašu obitelj i prijatelje, za sve vrijedno što imate u životu – pripovijeda Krznar.
– Himalaja je konačna želja i odredište svakog planinara, a Ama Dablam san je svakog istinskog alpinista. Priprema za takav izazov donijela mi je fizičku transformaciju, a uspon vrstu mentalne transformacije i osnaživanje svih ljudskih sposobnosti i osjećaja, kako zahvalnosti tako i ponosa, kad konačno zakoračite zadnjih par koraka prema vrhu – kazao je Matija.
O svojem pothvatu trenutačno s redateljem Bobbyjem Grubićem dovršava snimanje dokumentarnog filma Himalajac te rado kroz motivacijske govore priča o svojim uspjesima. Za uspomenu ostaju fotografije, među njima i onda na kojoj se u pozadini vidi vrh Mt. Everesta. Je li to novi cilj, novi izazov? Matija se nije izjasnio. Kaže da mu je želja povesti druge na vrhove koje je i sam posjetio te već radi na ostvarenju takvog cilja. Nakon Stipe Božića i još nekoliko sunarodnjaka, Matija Krznar je među par Hrvata koji su se popeli na vrh Ama Dablama. Na pitanje hoće li nastaviti njihovim stopama, kratko je izjavio da priprema svoj najveći ekspedicijski projekt uspona do sad, navodi pomaknigranice.hr.
