Marin Bogdanić javio nam se s obale otoka u zapadnom dijelu Indijskog oceana
Za vidjeti bijeli svijet novac nije presudan, ono što treba jest volja i avanturistički duh.
Najbolji je primjer Marin Bogdanić iz Strahoninca koji je prije nekoliko tjedana proslavio 25. rođendan. Marin je danas u Portugalu, sutra na Malti, a prekosutra u Kapadokiji.
Naravno da neki džeparac treba imati u džepu, ali uz poznanstva na svim stranama starog kontinenta i spretnost u odabiru niskobudžetnih letova, sve je izvedivo.
No sad je i sebe nadmašio. Ovih dana, početkom ožujka, uspostavili smo kontakt s njim na Zanzibaru! Javio se, ima vezu… I nije tamo turistički, to jest je, ali nije on turist.
– Radim za jednu turističku agenciju i vodim grupe po Zanzibaru. Nije stvar u zaradi, na ovako egzotičnoj destinaciji se manje zarađuje nego kad vodite turiste po europskim destinacijama. Stvar je u tome što je boravak na ovako egzotičnom odredištu nagrada sama po sebi. Tko zna bih li inače u životu vidio Zanzibar te, iako radim, i sam uživao na njemu – kaže nam Marin Bogdanić, kojega mnogi znaju po mladenačkom nadimku Frčko.
Sad kad je prilika…
Završio je čakovečku gimnaziju i igrao košarku, a danas je košarkaški sudac. Potom je studirao u Zagrebu te je prošlog ljeta, na ponos obitelji, ponio titulu magistra geografije. Upravo ljubav prema geografiji te uz nju vezanoj povijesti jedan je od glavnih motiva koji ga vuku u daljine.
– A treba malo putovati sad kad je prilika, u tom nekom prelaznom periodu između faksa i posla. Jer tko zna što život donosi sutra… Ja sam uvijek spreman za pokret i posjet zanimljivoj destinaciji. A Zanzibar je sve to, komadić raja na Zemlji – prenosi nam Marin dojmove s ovog otoka u zapadnom dijelu Indijskog oceana. Od obala istočne Afrike i matične Tanzanije odvojen je 50-ak kilometara.
Pojašnjava kako je Zanzibar u biti arhipelag, a on se s kolegama vodičima nalazi na glavnom otoku Unguju – koji najčešće i nazivaju imenom cijelog arhipelaga.
– Vodim četiri grupe, po deset dana. Plaže su bajne, a razlika plime i oseke mala pa je cijeli dan moguće bezbrižno kupanje. Aktivnosti su brojne, od nogometa “na male branke” na plaži do kitesurfinga i jetskija. Morski plodovi su glavno jelo u restoranima, ribarstvo je važna grana. Ide se na izlete u Maasai selo, na farme začina, plovimo oko otoka koji navodno pripada Billu Gatesu, hranimo babune, gledamo morske zvijezde, plivamo s delfinima i ronimo oko koraljnih grebena. Moguć je i safari, a baš sad idemo do divovskih kornjača i na veliki pješčani sprud Nakupendu čije ime na swahiliju znači “Volim te.” Tamo ćemo dočekati zalazak sunca! – ispričao nam je dan uoči 25. rođendana.
Nije sve bajno, napominje, jer siromaštvo je sveprisutno. Zanzibar je nekoć bio točka s koje su se prema Bliskom istoku otiskivali brodovi s robljem. Bio je i važna točka na trgovačkim rutama slonovače, drveta i tekstila. Za prevlast nad njime borili su se mnogi, od Perzijanaca, preko Portugalaca i Britanaca pa do Omanskog sultanata.
Vratiti se ili ne?
Ovdje su se tako ispreplele brojne kulture i to se osjeća na svakom koraku, kaže. Glavna je djelatnost postala proizvodnja začina, a mnogo im znači prihod od turizma. Školovanje mnogi ne mogu priuštiti djeci, a prosječna plaća iznosi samo 170 dolara. Svatko se snalazi kako zna i umije te nešto prodaje.
– Zanzibar, odnosno arapski Zanjibār doslovno se prevodi kao Zemlja crnih ljudi. No ne bi bilo pogrešno nazvati ga ni Zemljom srdačnih, vrijednih i skromnih ljudi. Ušminkani resorti, bogati restorani i grandiozne plaže lako mogu skrenuti pozornost s onog što se nalazi u pozadini, tik iza ograde. A to je Afrika, surova, neemilosrdna, ali nikako isprazna i bezdušna. Štoviše, vrlo je šarena, srdačna i nasmijana, a na oko i bezbrižna. Suživot s prirodom i borba za preživljavanje su na svakom koraku. Otok začina, otok različitosti, otok bogate biogeografije, ukusnih jela i predivnih pogleda; sve je to Zanzibar – ispričao nam je svjetski putnik Marin Bogdanić.
Kaže kako mu se nikud ne žuri, samo lagano! Krv nije voda, a on je ipak po pokojnom djedu Šimetu Dalmatinac i – Hajdukovac.
– Uz poznati “hakuna matata” na Zanzibaru je glavni životni moto “pole pole”, što znači “polako polako”. Upijam jezik, kulturu, opuštenost i sunčeve zrake. Bit će se jako čudno vratiti usred travnja – slaže se kako tamo dolje život drugačije teče.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3594
