Albin Kutnjak ima 83 na plećima, nije vidio ni mora ni svijeta, ali svojim je životom zadovoljan i ne želi u dom
Sunčan je četvrtak, 15. veljače, preuranjeno proljeće. Na Trnovčaku u Železnoj Gori jedan starac sjedi sam pred ulazom. Polako guli jabuku, promatra promet i smješka se. Nad njim nadvija se kuća građena od blata, danas nepoznatim tehnikama i vezivima.
Stara je možda i stotinu godina. A mnogo manje nema ni on. Zastali smo, pozdravili ga, nasmiješio se. Pitali smo ga kako život, ništa više.
– Hodite, se bum vam povedal! – srdačno je primio goste iz vedra neba. Sjedamo do njega i kažemo da smo iz Lista Međimurje, iz novina, “onih plavih”. No on nam odgovara:
– Ne znam čitati, nisam završio ni razreda škole. Odrastao sam u Grabrovniku, prema Jalšovcu. Stariji brat Gusti me povukao u šumu. Rekao mi je “da bumo školu završili”, a mi smo skitali, jeli i pili. I tako nemam ništa od škole. Žao mi je jer si ne znam ni računa pročitati. Poštar mi pročita koliko moram platiti struju i vodu. Dam mu novac i on plati, dobar je čovjek – priča.
Njegovo je ime Albin Kutnjak. Rođen je na dan kad je, avaj, Hitler pokrenuo operaciju kodnog imena Vježba na Weseru (napad na Dansku i Norvešku). Bilo je to pradavnog 2. travnja 1940. godine!
Bio je oženjen
– Djece nemam, ali bio sam oženjen. Živio sam do pedesete sam, bio sam stari dečko. Ali dolazio sam iz Grabrovnika na Trnovčak, Jelena je živjela tu malo podalje. Oženili smo se početkom 90-ih i od gazde Toneka Dovečera kupili ovu kuću građenu od blata. U njoj su nekad bili venceri. Preko grunta je bio jedan zdenac, u njemu se Tonekova žena utopila. A moja Jelika je bila dobra žena, lijepo nam je bilo. Umrla je prije 19 godina, odem joj na štrigovsko groblje – sjetno se prisjeća.
Kuća je u lošem stanju, naročito kad su snažne kiše pa prodire voda. Bila je prekrivena slamom, a danas su gore “salonitke”. Godine su ga sustigle, kao i kuću, ne može se kretati bez štaka. Pitamo ga kako se snalazi, kako preživljava.
– I starija sestra Julčika Trstenjak je danas pokojna, kao i brat Gusti. Danas rodbine kao da nemam, ne pitaju imam li kruha. Ali imam kruha! Susjedi mi pomažu, donesu mi namirnice i tablete. A skuhati si još uspijevam sam, ono što znam. Pećku sam bacio van i kupio šporet. Danas stiže krumpir. Bit će za prilog. Ispeči ću u protvanu svinjetinu, malo ju podlijati. Ima i salate lentive – nabraja vedro.
Ima vodu, struju, TV i radio. Kako god ne zna čitati, voli kviz, uživa u Potjeri! Nema kupaonicu, “opere se kak more”. I u mladosti u Grabrovniku i poslije na Trnovčaku držali su krave, svinje, kokoši, obrađivali polja.
Ovo je moj dom
– To je bilo lijepo, žao mi je što više ne mogu. Imam još 1.400 klaftri tamo gdje sam rođen i dvije šume. I tu je uz kuću 650 klaftri. Ali morem ja delati? Nije lijepo biti sam. Žele me dati u dom, ali ja nejdem! Ovo je moj dom, takav kakav je. Dobro mi je i poživjet ću koliko još ide. Jedino me zanima zašto više nema onih domaćica. Hodala je iz Zasadbrega i pomagala po kućama. Skuhala bi mi, donijela tablete i odvezla gdje treba – kaže odlučan da do kraja poživi na svome gruntu. Ogrjev mu daje Općina Štrigova.
Vraćamo se opet malo unatrag i pitamo ga pamti li Drugi svjetski rat. Kako ne, odgovara. Kaže kako su ga Bugari odnijeli u bunker i nahranili.
– Nisu bili grdi Bugari – prvi je koji nije pokudio braću Slavene koje Međimurje baš i ne pamti po dobrome. Kaže kako još pamti i gdje su pokopani Rus i Nijemac koje je – ne pamti tko – svukao do gola i strijeljao.
Pitamo ga i je li što vidio od svijeta. Kaže da nije nigdje bio, ni u Mađarskoj, ni u Lendavi, a kamoli na moru. Jedino je u Ljutomeru radio sa zidarima, a u Raskrižje je vozio grah za prodaju. Bio je u Zagrebu kad je supruga bila u bolnici.
Na obali Ibara…
– Ah da, bio sam i u vojsci u Kraljevu, dvije godine. Dva puta sam završio u zatvoru. Prvi put kad mi je jedan tetovirao avion na ruku, a ja sam bio pješadinac. Drugi put, taman prije kraja, sam preskočio ogradu i pobjegao; bile su preko čobanke koje su pasle ovce – smije se. A kad je već služio u kasarni koja je tik do rijeke Ibar, pitamo ga i je li pušio legendarne “Ibare”.
– Nisam nikad pušio, to je loše. Ali pio jesam. Radio sam u goricama pa kaj bum onda vodu pil? Ali danas samo voda – kaže.
I ne da se gospodin Kutnjak. Bila je, kaže, nedavno velika divlja svinja u dvorištu. Zatvorio se i uzeo sjekiru te čekao. Na kraju je otišla. Zaključuje kako je preživio “sega vraga”, ali zadovoljan je svojim životom!
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3591