Bio je cimerman, tišlar, rušio je opasno drveće, često sve to besplatno, ali nažalost nije se stigao pobrinuti za sama sebe i zatekla ga je ta bolest i starost
Stisla je ciča zima u štrigovskim brjegovima. Jedan se starac deblje obukao, još deblje pokrio i pokušao zaspati. Svuda oko njega je crnilo, krov se urušio prije osam godina. Preko “gole deke” vlaga je prodrla u svaku poru betonske prostorije više nalik na staru radionicu.
Plijesan se nalovila na svaki predmet i teško diše. Nemoćan je, u mladosti je vrijedno radio na niskim temperaturama, na terenu. Stradali su mu prsti koje jedva savija, baš kao i zglobovi. A znao bi sam sve urediti, bio je na glasu kao veliki “drveni mešter”. No starost ne pita. I tako je prospavao, to jest prozebao još jedan Badnjak. No Božić mu je unio mrvicu topline u život.
– Taj dan mi je susjed Stanko Vuković, shvativši da nemam nikakvo grijanje, donio ovu električnu grijalicu. Otada ju držim upaljenu do ponoći, a potom ju gasim – ispričao nam je Franjo Polman iz Grabrovnika. Posjetili smo ga 24. siječnja, tad je do nas došao glas u kakvim uvjetima čovjek živi.
– Čekajte, zar zaista godinama niste imali baš nikakvo grijanje? Kako ste proživjeli sve te zime? – pitamo ga u nevjerici dok nam pokazuje malenu grijalicu. Ona jest odraz širokog srca, ali pljesniv beton bez izolacije ne može ni izbliza ugrijati.
Teško obolio
– Ruski vojnik mora biti otporan na zimu, svašta sam proživio – još ima snage za šalu. Na ruskom frontu nije bio, ali je umirovljeni hrvatski branitelj. Dobiva mirovinu od nekoliko stotina eura te nije u sustavu socijalne skrbi. Toliko da nekako preživi, a i to jedva. Naime, kad smo ga posjetili taman se vratio iz bolnice. Početkom godine hospitaliziran je u vrlo lošem stanju, s početnom upalom pluća!
Otkad se vratio, još nemoćniji, uskočila je i susjedova majka Štefica Vuković koja mu donese kuhanu hranu. A tu je i komunalni redar Općine Štrigova Stjepan Pozderec koji živi u blizini. Angažirao se te je Općina bolesnom čovjeku kupila trajno žareću peć. Ona je stigla dan-dva prije našeg dolaska te smo Franju Polmana zatekli pri “probnom loženju”.
– Počeo sam ložiti i sve bolje vuče. Prvo se samo dimilo, a sad je dobro. Dobio sam od Općine i nešto drva za ogrjev. Nažalost, ne mogu ga nacijepati zbog prstiju i zglobova – priča nam, a potom riječ preuzima redar Pozderec:
– Franjo je jako samozatajan. Nikad nije rekao da nešto treba, nije molio, a svima je pomogao. Bio je na usluzi kao lokalni majstor, on je izradio čuveni šank u Potrtom kotaču. Bio je cimerman, tišlar, rušio je opasno drveće, često sve to besplatno. Nažalost nije se stigao pobrinuti za sama sebe i zatekla ga je ta bolest i starost – priča nam Pozderec dok Polman smjerno klima glavom.
Pomogao mnogima
Domaćin nam je potom pokazao potom stolarsku mehanizaciju s kojom je tolikima pomogao. Jer primarno je bio bačvar, tesar i stolar. Trofazna utičnica još je tu, ali u rukama nema snage.
Saznali smo potom i kako je radio u Geološkom zavodu u Sloveniji. No nakon što mu je 1978. godine umrla majka morao se vratiti zbog mlađega brata Stjepana koji je još pohađao školu. Tada se još živjelo u staroj kući ponad ovog kućerka koji je kasnije sam podigao.
Još uvijek živi u toj mračnoj, pljesnivoj prostoriji, ali su mu novu peć postavili u nešto noviji, dograđeni sobićak u koji se pokušava preseliti. Nije ni to velika sreća, sama cigla, a i tu već propušta ljepenka ponad stropa. No zasad još nije pljesnivo. Pozderec će ga pratiti u preseljenju te će mu urediti utičnice i prekidače i postaviti slavinu s grijačem.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3588
