Malo je onih, bez obzira na to radi li se muškarcu ili ženi, koji nisu čuli za Bricu
Stanislav Mučić iz Čakovca strastven je čovjek i
prema svom zanatu, brijanju, humanitarac, šaljivdžija uvijek
spreman za akciju.
Iako je već po godinama života i staža zreo za mirovinu, na pragu
sedamdesete odvažio se na još jednu avanturu i nakon sedam godina
koje je proveo na mnogima poznatoj lokaciji u Čakovcu, promijenio
je adresu svoje brijačnice.
Školovan za zanat kojim se bavi posljednjih trinaest godina, dugo
je bio u sasvim drugim vodama, tekstilu. U nekadašnjem MTČ-u
proveo je 14 godina, imao svoj pogon za šivanje i sitotisak, a po
povratku s ratišta našao se u teškoj situaciji.
– U to sam vrijeme napisao oko 172 molbe, a u MTČ se više nisam
mogao vratiti. Mi smo u to vrijeme već bili kruha gladni, ja bez
posla, a žena je dobila otkaz u GK-u. Pokojni g. Novak iz Murskog
Središća tada je imao brijačnice u Središću, Nedelišću i Prelogu
i tražio je brijača. Javio sam se i počeo raditi u Pelogu. Nakon
tri mjeseca sam preuzeo taj salon jer ga je vlasnik namjeravao
zatvoriti, prisjeća se Brico. Bilo je to 2010. godine i već se
tada istaknuo takozvanim tattoo frizurama koje su preplavile
Prelog ali i okolicu.
– Tu mi je došlo dosta mladih, tu sam dobio puno mušterija. Od
prvog dana mi mušterija nije bila samo broj, to je za mene osoba
koja me treba, a ja od toga živim. To je poštovanje i sad smo tu,
objašnjava Mučić koji je razvio svoj pristup jer smatra da su
odnosi s mušterijama najvažniji, baš kao i povjerenje. Njegov je
alat britva koja klizi po vratu što čak i zvuči opasno. No tvrdi
Brico da nema razloga za strah i paniku.
Tri generacije
– Mi se posvetimo svakome i to ne na brzinu. Kad nam je
mušterija na stolcu, saznamo jedno o drugom intimne stvari koje
ostaju tu, to van ne ide. Ako napraviš trač prostoriju, možeš
samo staviti ključ u bravu.
Dolaze mu muškarci iz raznih gradova i mjesta, od Zagreba, Novog
Marofa, Koprivnice, Ludbrega, Slovenije, Lepoglave, Varaždina.
Odlazak k brijaču, a što potvrđuje i najpoznatija britva ovog
dijela Hrvatske sve je popularniji kod muškaraca. Neki
rezerviraju i po dva termina tjedno. Dobro je to za njegovu
struku koja iako se još drži, ipak nema tako sigurnu budućnost.
– To su zanimanje jednostavno ugasili. Danas nema škole za
brijača, samo za frizera i tijekom godina školovanja ti mladi
ljudi čak ni ne uzmu britvu u ruku, a kamoli da bi mogli raditi
taj posao. Sretan sam što su danas u našoj brijačnici tri
generacije u tom poslu. To je uspjeh obitelj, ne mislim da je to
moj uspjeh, kaže Brico uz kojeg su u brijačnici obje kćeri,
Tea Zorković i Mia Jalušić i
unuka Laura Zorković. Obje su se školovale za
pismoslikara, odnosno za posao kojim su se bavili prije
brijačnice. No s godinama su se ipak pridružile ocu. Završile
stručno usavršavanje i hrabro uzele britvu u ruku.
– Htjela sam biti frizerka, ali nisam se za to školovala na
kraju. Kako više nisam željela raditi na poslu na kojem sam
radila, došla sam u brijačnicu. Danas, nakon četiri godine
sam zadovoljna. Nije teško kako sam mislila. Primila sam britvu i
od prve kao da mi je oduvijek u rukama, govori Tea.
– Tata je htio da budemo svi zajedno i evo i mene tu. Dobro
funkcioniramo zajedno. Jesmo obitelj, ali zna se tko je šef,
otkriva Mia.
– Trebalo im je neko vrijeme da se odluče jer ni one nisu
vjerovale da će to biti što je danas, a ni ja još danas ne
vjerujem, iskren je Brico koji je osim na kćeri, vrlo ponosan i
na unuku Lauru, školovanu frizerku koja je još u osnovnoj školi
znala da će krenuti djedovim stopama.
– Radim otprilike godinu dana i mogu reći da je to nešto što bi
mogla raditi cijeli život. Trebalo je dosta truda, vremena i
volje, stajati, gledati, učiti. Čini mi se da je lakše raditi s
muškarcima nego sa ženama. Laura je učila brijati na balonu, a
priznaje i da je bilo pokoje nezgode, srećom bezopasne. Osim
potomaka, Brico ima veliku podršku supruge Mire koja priznaje da
ga nije lako pratiti.
– Nije, nije. Navečer ima jednu stvar na pameti, već ujutro nešto
sasvim drugo, otkriva Mira koja je u svemu uz svog supruga. Kako
u poslu tako i u životu. Pa kad je Brico prije tri godine sjeo u
kombi pun igračaka koje prikupio za djecu s područja pogođena
potresom, bila je kraj njega i spavala s njim u hladom kombiju.
Baš kao i brojnim drugim humanitarnim akcijama koje je Brico
osmislio i proveo.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3585