Nelogična mu je mjera o maksimalno 25 vjernika u crkvama jer ne uzima u obzir veličinu crkve
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uputio je
pismo svećenicima i Kristovim vjernicima laicima. Pismo prenosimo
u cijelosti:
– Draga braćo svećenici i dragi Kristovi vjernici laici!
1. Tijekom ove godine u više sam vam se navrata obraćao u
pisanome obliku, nakon što sam prethodno s predstavnicima našega
prezbiterija, ponajprije s prečasnom gospodom arhiđakonima i
dekanima, razmotrio aktualna pastoralna pitanja u okolnostima
pandemije bolesti Covid-19. Takav smo susret imali i prošloga
tjedna, 26. studenoga 2020. godine, kada nam je pogled bio
usmjeren prema vremenu došašća, predbožićnoj pripravi i božićnim
blagdanima.
Izvanjska epidemiološka ograničenja koja živimo, u većoj ili
manjoj mjeri, proteklih gotovo devet mjeseci, k tome potres i
njegove posljedice u Zagrebu i okolici, sa svim našim
osluškivanjima Božjega Duha, s traganjima i nesnalaženjima,
pokazivala su nam i ljudske slabosti i snagu Božje prisutnosti.
Puno je toga što nas zabrinjava, što nas stavlja na kušnju,
narušava planove i uspostavlja drugačije međusobne odnose. Zato
zahvaljujem vama, braćo svećenici, koji međusobno dijelite
svećeničko zajedništvo i kao predstavnici Crkve zajedništvo s
vjernicima. Bez obzira na ograničenja koja nas sputavaju i ove
godine došašće sa sobom nosi dar ponovnoga otkrivanja i poticaja
da dani koji su pred nama budu oblikovani obnoviteljskom snagom
Evanđelja.
Kao što je s više strana s pravom primijećeno, ovogodišnje
došašće pada u vrijeme posebnih poteškoća koje se očituju na
osobnoj i društvenoj, na kulturološkoj i gospodarskoj, pa i na
političkoj razini, a sve to ne samo da dodiruje nego je usko
povezano i s duhovnošću. U pozadini svih tih izazova, koji se
trenutno najviše susreću u pitanjima zdravstvene naravi, nalazi
se pitanje vrjednota, pitanje ljudske sigurnosti te konačne svrhe
i cilja ljudskoga života.
2. Draga braćo i sestre, osjećamo prisutnost: dvojba,
nesnalaženja, tjeskoba, a ponekad i izgubljenosti. Ali, nije li
baš to ozračje iz kojega se javlja ljudski vapaj za spasenjem i
Spasiteljem? Nije li to tlo s kojega se čuje proročki krik i
čežnja za Božjom blizinom, za zajedništvom među ljudima, za
novošću koja dokida nepravde i živi sućut te ljubav prema
najslabijima? Stoga neka ovo došašće bude iznimno vrijeme
molitve. Molitva stvara ozračje u kojemu se čovjek susreće s
Bogom, sa svim svojim poteškoćama: osobnim, obiteljskim,
društvenim. Bog nas na putu našega života prati, dijeli naše
zabrinutosti i liječi naše rane.
Razdoblje pandemije, uz prijetnju da vjernici budu obeshrabreni,
pokazalo je da Crkva živi u svim okolnostima, a pruža se prilika
da uvidimo kolika je važnost zajedničkih slavlja u crkvi, čemu
pridonosi, prema čemu vodi i što pospješuje, razmatranje i
molitva u obitelji te jačanje duhovne i molitvene povezanosti,
osobito u župnim zajednicama.
Došašće je i iznimno snažno vrijeme znakova, koji su redovito
pomiješani, a vide se u crkvenom i širem društvenom prostoru. Kao
što nam se posebno u ovo vrijeme nameću znakovi bolesti i
umiranja, u vjeri smo svjesni da oni nisu nosive sastavnice
našega postojanja. Mi živimo od znakova života.
Došašće nas poziva na budnost i pozornost prema pokazateljima
života. To je vrijeme očitovanja nade koja rađa novi život.
Čvrsto smo uvjereni da je ovo vrijeme poteškoća ujedno i vrijeme
milosti u kojemu Božji Duh djeluje, povjeravajući svoju snagu
onima koji u srcu nose pouzdanje u Gospodina, jer to je nada koja
ne postiđuje. To pak pouzdanje ne živi u ravnodušnosti. Ono je
stvarno kada postaje djelatnom brigom za bližnje. Koliko je samo
potreba i mogućnosti da se u društvenim ograničenjima ublaže
udaljenosti, samoće, napuštenosti. Izazovi su to došašća u kojima
je prisutan i djelatan Krist, nada naša.
Subraćo svećenici dijecezanski i redovnički, naše crkveno
djelovanje neka bude vođeno stavom da se ni u ovome vremenu
posebnih okolnosti načelno ništa ne dokida. Naime, vođeni
evanđeoskom mudrošću i pastoralnom razboritošću, tražimo
mogućnosti i načine u zadanim ograničenjima. To se odnosi
poglavito na nas svećenike da bismo na istu snagu Božjega Duha
mogli upućivati vjernike. Istodobno susrećemo zadivljujuće
primjere tolikih vjernika koji su svojom nesebičnošću i žrtvom
nama svećenicima nadahnuće za življenje vjere u našem pozivu.
Ondje gdje osjetimo da nešto nije moguće, zahvalit ćemo Gospodinu
i za to, ali uvijek provjeravajući jesmo li učinili sve što smo
mogli učiniti.
3. Draga braćo i sestre, nakon što smo proslavili Prvu nedjelju
došašća i suočili se s primjenom propisa o ograničenju broja
ljudi na misnim slavljima na dvadeset i pet osoba, bez obzira na
veličinu crkve, razmotrili smo ta iskustva. Iz njih je razvidno
da takav propis u sebi nosi ozbiljne poteškoće i nedostatke.
Iznimno cijenimo napor i zabrinutost odgovornih u državi i
društvu za zdravlje svih građana. Upravo iz toga poštovanja
smatram potrebnim skrenuti pozornost i na ono što pridonosi
svrhovitosti propisa koji u sebi moraju biti logični, razumljivi
i provedivi. To očito nije slučaj s tehničkim rješenjem koje ne
vodi brigu o veličini crkve te propisuje 25 osoba na misama i u
manjim i u većim crkvama. Na slične nedostatke veoma
principijelno upozorili su i francuski biskupi (gdje se radilo o
30 osoba). U laičkoj Francuskoj na temelju odluke višeg tijela (u
ovom slučaju Državnog vijeća) da bi zaštitilo vjernike od
diskriminacije, određeno je da se u roku od tri dana donesu mjere
koje će voditi računa o proporcijama veličine crkve, kao i da se
pravila o slobodi prodaje i industrijske proizvodnje primijene i
na slobodu bogoštovlja.
Sve to navodi na zaključak da je i u nas nužno donijeti propis
koji će se temeljiti na sigurnosnoj fizičkoj udaljenosti među
vjernicima. Tada se taj kriterij može primjenjivati sukladno
veličini određenoga prostora, pri čemu taj isti kriterij, s
određenim razumljivim odstupanjima, može biti primjenjiv i u
drugim društvenim ozračjima.
Svima nam je razumljivo, i svećenicima i vjernicima, i to
podržavamo da je, radi veće učinkovitosti, ponekad potrebno
postrožiti uvjete. I to smo osjetili u suzdržanosti vjernika koji
su na mnogim mjestima prošle nedjelje došli na slavlja u znatno
manjemu broju. Oni pak, koji su bili prisutni, pridržavali su se
potrebne udaljenosti jedni od drugih, posebno oni koji su morali
podnositi hladnoću na otvorenome ispred gotovo ispražnjene
prostrane crkve.
Naime, koliko nam je poznato, nema pokazatelja da su liturgijska
slavlja, uz pridržavanje epidemioloških preporuka, bila izvori
širenja infekcije korona virusom. Naši vjernici u crkvama do sada
su jasno očitovali vjerničku i društvenu odgovornost, vođeni
kršćanskom ljubavlju prema bližnjima u pridržavanju naputaka
kojima se želi spriječiti širenje zaraze. Nažalost, ponegdje se
očitovalo nerazborito postupanje u pripremnim probama crkvenih
zborova u dvoranama, na što se sada budno pazi. U sadašnjim
slavljima sasvim je razumljivo da se treba paziti na opasnosti
koje mogu doći iz oblika glazbenog izražavanja i da slavlja budu
bez zborskoga pjevanja.
Sakramentalni život i molitva Crkve, a napose misna slavlja
nedjeljom, za nas vjernike nisu tek neka okupljanja, nego su srž
našega življenja. Kršćanin ne može bez Euharistije! Ujedno, ona
su i hrana i lijek našim tegobama, toliko važna da uvelike
pridonose i duhovnomu zdravlju naroda. Nama vjernicima stalo je
do toga da se ublaži sadašnja napetost u društvu. Vjerujem da će
svatko komu je stalo do dobra to razumjeti. Nije ovo vrijeme za
stjecanje političkih poena, nego vrijeme zajedničke i solidarne
brige za temeljne uvjete života ljudi, imajući uvijek u prvom
planu zdravlje naših građana i mir u hrvatskom društvu.
4. Draga braćo i sestre, u svim nevoljama ipak valja cijeniti
mogućnost slavljenja i crkvenoga zajedništva u slavlju Kristova
otajstva. Zahvalni smo Gospodinu za to, stoga napominjem:
a) Braćo svećenici, od konkretnih uputa koje smo razmotrili i
dalje je posebno važno brinuti se za euharistijska slavlja.
Adventsko vrijeme u pastoralu zajednica obilježeno je misama
zornicama. Svugdje gdje je moguće neka se slave, pazeći na to da
nakon slavlja ne bude uobičajenih druženja.
b) Glede sakramenta pomirenja nastojte i dalje biti vjernicima na
raspolaganju, organiziranjem ispovijedanja u kojemu će
sudjelovati i više svećenika, uvijek pazeći na poštivanje
epidemioloških propisa.
c) Braćo svećenici, budite spremni odazvati se na pohod
bolesnicima. K njima idite isključivo na poziv i imajte
razumijevanja za njihove bojazni. Posebice je važno biti na
raspolaganju za blizinu umirućima.
d) Gdje god je moguće, neka se umnoži broj euharistijskih
slavlja. Ovime, zbog pastoralnih razloga, dajem svim svećenicima
ovlast trinacija nedjeljom i blagdanima te binacija svagdanom.
e) Neka se po župama razmotri mogućnost slavlja Božje riječi s
dijeljenjem svete pričesti. To slavlje može predvoditi i đakon
ili akolit.
f) Preporučuje se pojedincima da za vrijeme došašća pronađu
trenutke za molitvu u crkvi po osobnim nakanama, osiguravajući
vrijeme i redovitijeg klanjanja pred Presvetim.
g) Ovogodišnji blagoslov obitelji neka se obavi, premda će imati
određene posebnosti. Sada je iznimno važna znakovitost
svećenikove blizine, a na nama je vidjeti kako taj pohod u
konkretnim prilikama oblikovati. Daje se mogućnost, kao što su
neki župnici to počeli činiti, da se s blagoslovom započne i u
došašću te da se taj pohod obiteljima protegne izvan do sada
uobičajenih vremenskih okvira. On će se moći protegnuti tijekom
prvih mjeseci nove godine sve do korizme. U ovim okolnostima
razmotrite što je u pojedinome dekanatu i u župi najbolji način.
Svakako imajte razumijevanja za vjernike, pazeći na njihov poziv,
na dogovor, na njihove obiteljske uvjete i na uvjete stanovanja.
Pohod, makar i kratak, ima svoju snagu u susretu, u molitvi, u
blagoslovu, u donošenju zajedništva, utjehe i nade.
5. Draga braćo i sestre, iznimno cijenimo napor odgovornih za
zdravlje svih građana i njihovo nastojanje oko olakšavanja
djelovanja našega zdravstvenog sustava. Kao Crkva ne bismo bili
dostojni svoga poslanja i bilo bi to izravno nijekanje Evanđelja,
da ne mislimo na žrtvu liječnika i svega zdravstvenog osoblja,
posebno medicinskih sestara, koji daruju sebe za boljitak
bližnjih. Njih posebno preporučujem u vaše molitve i potporu.
Iako se danas čuje govoriti o »novom normalnom«, za nas je jedina
novost ona evanđeoska. Samo je Bog uvijek nov i tu novost u
blizini svoga utjelovljenoga Sina daruje nama. Mi smo Isusovi
učenici i baštinici novoga života u ljubavi.
Zazivam Božji blagoslov na sve vas dijeleći s vama pouzdanu nadu
Kristova dolaska i majčinski zagovor Blažene Djevice Marije!