Donosimo priopćenje Mreže potrošača Hrvatske vezano uz pandemiju koronavirusa i njegovog utjecaja na civilni sektor
Priopćenje prenosimo u cijelosti:
U krizi društvenih odnosa (recesija slijedi kao posljedica), koja
je izazvana pandemijom COVID-19, sve je jasnije da će kao i svaki
puta do sada u svim krizama glavni teret podnijeti potrošači na
svojim leđima. U pravilu u kriznim situacijama najviše stradaju
najugroženije kategorije potrošača (umirovljenici, nezaposleni,
blokirani,..). Retorika socijalne osjetljivosti i brige za
građane (potrošače) ističe se u svim javnim nastupima i
zagovaranjima javnog sektora, no praksa je poražavajuća, te je
opravdana bojazan da će od izravnih posljedica (ne bolesti)
pandemije stradati više ljudi, nego u pandemiji. To pokazuje više
činjenica, ali zadržati ćemo se samo na dva aktualna događanja.
Prvo: “Dobra volja” vladajućih da je stavi moratorij na ovrhe je
pokazala apsurd hrvatskog otimanja sredstava potrošačima. Naime
ovrhe se provode po dva Zakona kako vjerovniku više odgovara, što
je suprotno načelima politike zaštite potrošača da se primjenjuju
odredbe koje su povoljnije za potrošače (Ovršni zakon i Zakon o
provedbi ovrhe na novčanim sredstvima).
Rješenja vladajućih je da su na određeno zaustavljene ovrhe samo
temeljem Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, ali ne i
Ovršnog zakona, pa se u naravi dogodilo da na umirovljenicima i
zaposlenim potrošačima ovrhe nisu zaustavljene, već se uredno
provode, dok se političari u Saboru nadmeću u retorici “brige za
potrošače” i “socijalnoj osjetljivosti”. Drugo: U pravilu, a
temeljem Odluke Vlade RH (bar tako JL(R)S navode u razlozima)
zaustavljeni su ili čak poništeni svi javni natječaju za
sufinanciranje udruga.
Doduše neki daju mogućnost da će “po završetku pandemije”?, a
neki da će po rebalansu Proračuna ponovo objaviti javne natječaje
za udruge. “Štednja” na civilnom sektoru je najveća greška koju
javni sektor može napraviti. Selektivni pristup da, jer jasno se
može i mora definirati koji su projekti udruga od javnog interesa
i za opće dobro, a koji imaju drugu svrhu i motive. Bez
poništavanja javnih natječaja mogli su se evaluacijom odabrati
projekti koji doprinose ublažavanju posljedica krize, pa čak su
od vitalnog značaja posebno za ugrožene kategorije potrošača
(građana). I laiku je jasno, da u ovoj situaciji projekti
“obilježavanja obljetnica”, nekih sportskih manifestacija, nekih
kulturno-zabavnih događanja, seminara… znači aktivnosti koje se
ne mogu realizirati zbog zabrane okupljanja ljudi, se mogu
provesti na druge načine, npr. preko online platformi, te da
zahtijevaju puno manje sredstava, ustvari da te projekte u načelu
ni ne treba sufinancirati iz javnih izvora, jer se troškovi mogu
pokriti iz članarine udruge.
Ali, npr. udruge paraplegičara, distrofičara, multiplaša,
oboljelih od malignih bolesti, djece s posebnim potrebama i sl.
su zaista posebno važne u ovim kriznim vremenima i njihovo
gašenje (ne sufinanciranje) je pokušaj “ubojstva s
predumišljajem”. Isto je s udrugama za zaštitu potrošača, gdje su
neselektivno zaustavljeni ili poništeni svi javni natječaj, a po
zakonu zaštiti potrošača, te udruge se ne mogu sufinancirati iz
drugih izvora, pa su ugašena sva savjetovališta za zaštitu
potrošača. U Hrvatskoj trenutno iz navedenih razloga djeluje
jedino “savjetovalište” koje provodi Društvo potrošača Međimurja
sa projektom “Međimurski info centar potrošača” koji je kod nekih
JLS prihvaćen prije nastanka krize (Općine: Nedelišće, Dekanovec,
Sveti Martin na Muri), te što uz to troškove pokrivaju aktivisti
udruge iz svojih sredstava. Mogu li udruge za zaštitu potrošača,
na zahtjev potrošača na informacijom ili pomoći u zaštiti
potrošačkih prava odgovoriti potrošaču da informaciju (savjet)
pričeka dok pandemija C-19 prođe? Stoga Mreža potrošača Hrvatske
upozorava, da marginalizacija i/ili gašenje civilnog sektora
neminovno vodi ka diktaturi.