Nije se teško složiti s onima koji kažu kako je Općina Sveti Juraj na Bregu najljepša međimurska općina na brežuljcima poput onih u drevnoj Mezopotamiji, u kojima uspijevaju gotovo sve vrste voća, od domaćeg preko sredozemnog do egzotičnog. Raste ovdje i plodove sočne daje grožđe, kiwi, limun, mango, maslina, aronija, kaki i još mnogo drugo voće.
No, sve je to sitnica prema smokvama kakve rastu na imanju Milice i Stjepana Kamenar u Vučetincu. Ovih vrelih kolovoških dana smokve su zlatne boje i neopisivo slatke, slobodno se može kazati da su od meda slađe. O slatkosti smokava Kamenarovih znaju svi oni koji ih na čakovečkom placu kupuju, kao i oni koji dođu u njihovo dvorište u kojem dominira stablo smokve posađeno 1980. godine.
Onda malu voćkicu donio je Stjepan i to iz slovenskog primorskog grada Kopra i od tada svake godine ubiru nekada više, a nekada manje ukusnih i lijepih plodova, ali uvijek daje. A dala je desetak sadnica koje isto daju roda slatkoga. Osim svježih plodova kojima se slaste svi koji vole ubrane sa stabla, Milica od zrelih i sočnih smokava stvara sokove, marmelade i đemove.
I dok smo uživali kušajući sve te darove Božje i plodove Milićinih ruku, zaboravili smo pitati, je li smokve i suši, jer nekada smo u ovom kraju znali samo za sušene smokve s Jadranskog priobalja i otočja. Sve dok nisu ljudi poput Stjepana Kamenara pokušali voćke južnih krajeva prenijeti u malo Međimurje, u kojem, sve je očitije uspijeva sve što se sa srcem i trudom uzgaja.
Kazala je Milica, da obavezno napišemo kako su njihove smokve ekološki uzgojene bez ikakvog kemijskog tretiranja, kao i ovog trenutka zrele breskve i sve drugo što se na njihovom gruntu uzgaja. Ako vas put vodi kroz Sveti Juraj na Bregu, zastanite u Vučetincu uz glavnu cestu do koje se osjeća miris zrelih smokava. Ponudit će vas Milica i Stjepan njima ponosni što su ih uzgojili, gotovo uzljubili i što one to uzvraćaju sočnim i lijepim plodovima.
