Ako isključimo dobitak u igrama na sreću, dobro nasljedstvo, financijski uspješnu rastavu braka ili situaciju “čarapa na glavu i 5 minuta straha” s nadom da nas neće uloviti, dva su načina kako možemo doći do novaca. Jedan je da radimo za novac, a drugi način je da zarađeni novac “natjeramo” da radi za nas.
Investiranje na tržištu kapitala samo je jedna od mogućnosti u kojoj novac radi za nas. Mnogo je načina i oblika takvog investiranja, a najpoznatije je trgovanje vrijednosnim papirima poput dionica, obveznica, futuresa, opcija ili trezorskih zapisa. Međutim, za takvo “direktno” investiranje, a uz pretpostavku da želimo oplemeniti, a ne izgubiti vrijednost kupljenih udjela, treba biti “dobro potkovan” znanjem, imati vremena aktivno pratiti investiciju, te naravno, imati dovoljno novaca za kratkoročne uspone i padove. Kao alternativa za sve nas koji ne posjedujemo sve od navedenog, postoje investicijski fondovi.
Pohlepa zaustavila razvoj tržišta
Ulaganje u investicijske fondove, u Hrvatskoj je relativno novi pojam, dok u Zapadnim zemljama investiranje u fondove predstavlja stogodišnju tradiciju. Nažalost, Hrvati su se sa fondovima počeli susretati u nezgodnom trenutku, kad je financijsko tržište bilo na vrhuncu jednog ciklusa (2005. do 2007. godine) i kad smo pohlepu za brzom zaradom mogli “rezati nožem”.
U to vrijeme, fondovi su bili shvaćeni kao laka prečica do mirovine. Nekolicina je na fondovima u to vrijeme zaradila doista velike svote novca, pa je nastala pomama za lakom zaradom. Uložimo sve što imamo, pričekamo par mjeseci, ili u najgorem slučaju godinu, i više nikada ne moramo raditi. Lijepa pomisao, zar ne? Da je tako, vjerujem da na zapadu već odavno nitko ne bi radio.
Nakon strelovitog pada cijena udjela 2008. godine (osim novčanih fondova), mnogim takvim ulagačima je drastično smanjena vrijednost imovine (primjer 1.). Zavladao je strah, te se investiranje počelo smatrati rizičnim. Tako je kultura investiranja u Hrvata pokleknula prije nego je zaživjela.
Primjer 1.
Osoba je 1.12.2007. investirala 70.000,00 kuna jednokratno, za kupnju udjela u najstarijem hrvatskom dioničkom fondu (www.hrportfolio.hr), po cijeni od 57,7437 kuna, i time postala ponosni vlasnik 1.212,2534 udjela. Danas taj udio, koji je odraz stanja u našem gospodarstvu, vrijedi 19,6548 kuna. Današnja vrijednost imovine ovog ulagača je (1.212,2534 udjela * 19,6548 kuna) 23.826,59 kn. Dakle, naš ulagač je u minusu 46.173,40 kuna ili – 65,96%
Efekt prosječne cijene udjela kroz godine
Vrh i dno investicijskog ciklusa doista je teško pogoditi, pa je dugoročni investicijski plan ono što će ublažiti velike oscilacije. Financijski plan će pretpostaviti periodičku kupnju udjela kroz godine (primjer 2.), i na taj način stvoriti “cost average” efekt, ili princip ulaganja uprosječivanjem cijena kroz periodičku uplatu. Na taj način rizik investiranja svodimo na nulu.
Primjer 2.
Primjer ulagača koji je investirao istu količinu novca za kupnju udjela u istom dioničkom fondu na isti vremenski period, samo što je investiciju malo drugačije rasporedio; Poštovao je “cost average” efekt, te je svakog prvog prosinca od 2007. do 2013. godine , investirao po 10.000,00 kuna, neovisno o tome kakva je situacija na tržištu.
Kako je tržište padalo, s istom količinom novca kupovao je veći broj udjela, da bi danas bio ponosni vlasnik 4.314,2918 udjela. S obzirom na to da je današnja cijena udjela 19,6548 kn, imovina ovog ulagača koji se držao metode uprosječivanja cijene udjela je 84.796,54 kn. Dakle, u plusu je 14.796,54 kn ili 21,13%
Jednog dana, kad se cijena udjela vrati na razinu prije krize (57,7437 kn), zarada ulagača koji je jednokratno uložio 2007. godine, biti će na nuli, dok će ulagač po metodi uprosječivanja cijene biti 255,89% u plusu, odnosno, imovina će mu vrijediti 249.123,17 kn.
Biti dugoročni investitor je imperativ za ljude koji žele financijsku slobodu!
