U današnje vrijeme, kad smo svoju kupnju navikli obavljati u velikim trgovačkim centrima, gdje nam je jedini kontakt s prodavačima sveden na jedva 'dobar dan' i 'doviđenja', a iz trgovina ulazimo i izlazimo gotovo automatizmom, ući u diskont Mesne industrije Vajda u Zagrebačkoj ulici u Čakovcu – pravo je osvježenje
Pozdravi stižu već s vrata, većini kupaca čak poimence i svakoga se pita za zdravlje – bilo njihovo, nekog od članova obitelji ili pak kućnih ljubimaca. Doživljaj kupnje uigrana će sedmorka u svakome trenutku začiniti nekom pošalicom, riječju ohrabrenja kad vide da je baš to nekome potrebno ili jednostavnim i često zaraznim osmijehom.
Jer, i na njima najlošiji dan, Ivica Šipek iz Pušćina, Dubravka Novak iz Malog Mihaljevca, Sandra Mošmondor iz Šenkovca, Lea Bubek iz Mihovljana, Dario Mikac iz Nedelišća, Karlo Novak iz Pušćina i najnovija Nikolina Žnidarić iz Nedelišća, neće dozvoliti da se to osjeti u njihovu poslu.
– Volimo svoj posao i volimo raditi s ljudima, svaki dan je drugačiji i tu nema monotonije, uvijek se nekaj događa, govori voditelj diskonta Ivica Šipek.
Vedar i nasmijan i kao prodavač i kao šef, ovaj 44-godišnjak je po struci mesar. Raditi je počeo sa svega 17 godina, izučivši zanat kod jednog privatnog mesara, a onda je struku napustio i šest je godina radio kao trgovački putnik. Prije osam se godina vratio u mesnu industriju, ali ne u pogon kako je sam želio – u Vajdi su odmah prepoznali njegove prodajne sposobnosti, srdačnost i ljubaznost i smjestili ga u diskont kojem je postao i svojevrsno zaštitno lice.
– Mesar sam, ali znam s ljudima, skromno će Ivica, a njegov pristup poslu koji nadilazi klasičan odnos kupca i prodavača upravo je onaj ‘faktor x’ zbog kojeg se Čakovčani i Međimurci uvijek iznova vraćaju baš u Vajdin diskont u Zagrebačkoj.
KAKAV ŠEF, TAKVI RADNICI
I ne samo šef, takav je i ostatak ekipe! S Ivicom u smjeni jednog uobičajenog utorka u prijepodnevnoj smjeni zatječemo i Dubravku (39) i Karla (20).
Dubravka je po struci mehatroničarka, ali taj posao nikad nije radila. Bila je, pojašnjava, prva generacija izučena za to zanimanje, a u to doba potreba na tržištu nije bilo kao što ih je danas.
– U Vajdu sam stigla iz ugostiteljstva i proizvodnje i tu sam već četiri godine. Ekipa je super, šef odličan, a zadovoljni kupci nam se stalno vraćaju, ističe Dubravka.
Mladom Karlu tek je 20 godina, a svakome kupcu prilazi ljubazno i pristojno kao da iza sebe ima još toliko radnog iskustva. Pitamo Ivicu je li to od njega naučio, no voditelj s osmijehom ističe:
– Ne, već nam je došao takav!
No, i ono što nije u opisu posla – pitati kako je nečija bolesna mama ili čestitati na školskom uspjehu djeteta, narezati malo salamice djevojčicama koje čekaju da roditelji obave kupnju ili odnijeti starijoj gospođi koja teško hoda vrećice do automobila – to je dodana vrijednost koja upotpunjuje Vajdino ime i brend koji su već sami po sebi simbol kvalitete.
– Kad vidite da nekome treba pomoć, naravno da ćete uskočiti. Nama je to čas posla, a nekome puno znači, govore Ivica, Dubravka i Nikola, i u ime svojih preostalih kolegica i kolega.
LICA VAJDE
Pohvale za djelatnike u diskontu redovito stižu i predsjedniku Uprave Mesne industrije Vajde Alenu Kajmoviću, što službeno, što svakodnevno u neformalnim razgovorima.
– Naši prodavači predstavljaju lice i prvu liniju ‘obrane’ Vajde, ljudi ih zapravo identificiraju s našim brendom i ako sam na nekoga ponosan, to je onda ova ekipa. Pogotovo u jeku pandemije, kad se red pred našim diskontom protezao više od pola kilometra, što samo potvrđuje da ljudi ne dolaze k nama samo zbog naših proizvoda, nego i zbog odnosa naših ljudi koji su uvijek nasmijani, ne skriva ponos Alen Kajmović.
Još im je jedna prednost, ističu zaposlenici diskonta, i to što se danas u Vajdinom diskontu može obaviti cijela kupnja, jer osim svježeg mesa i suhomesnatih proizvoda nude široku paletu artikala – od brašna i kvasca sve do omekšivača, osobito jedne robne marke za kojom potražnja trenutno ‘gori’.
– A koliko smo ljetos prodali lubenica! Imali smo najbolje lubenice, naše vrgoračke, fine, slatke, iz samog srca Mesne industrije Braće Pivac, prisjeća se Ivica.
Posebno se vesele, zaključuje na kraju, novom diskontu čija bi izgradnja uskoro trebala započeti malo dalje od postojećeg i u kojem će, nada se, jednog dana dočekati svoju mirovinu.
A i onda će, smije se, vjerojatno redovito navraćati u svoj dućan, baš kao što sad na godišnjem odmoru jedva izdrži tjedan dana, a da ne otrči pozdraviti ekipu s posla i s njima popiti kavu.