Da li ste znali da su tokovi rijeke Mure i Drave posljednji prirodni riječni tokovi u Europi? Da li ste znali da ‘Hrvatske vode’ pokušavaju te tokove kanalizirati i betonizirati unatoč lošim iskustvima iz Europe, gdje se troše milijarde eura kako bi se rijeke vratile u prirodno, prvobitno stanje? Da li stvarno moramo istu grešku ponoviti?
Mjesto sutoka dviju rijeka od pamtivijeka je privlačilo ljude kao plodno tlo za osnivanje naseobine, plemena ili čitavih naroda. Iz povijesti su poznate velike civilizacije koje su nastale uz rijeke. U Hrvatskoj se zadnjih deset godina vodi jedna velika bitka za očuvanje prirodnih i magičnih rijeka našeg sjevera.
To je bitka za očuvanje rijeka Mure i Drave prirodnima. Bitka za proglašenje Parka prirode? Mura-Drava? i bitka za očuvanje izvora pitkih voda, riječnih rukavaca, sprudova i močvara kao savršenih prirodnih pročistača i rezervoara pitke vode, bitka za naše prijateljice.
Rijeka Mura od svog izvora pa do austrijskog gradića Spielfelda bude srezana, kanalizirana i s nekoliko hidroelektrana, ona dalje nastavlja svoj divlji tok u duljini od 132 km do konačnog ulijevanja u Dravu kod Legrada. Kroz Međimurje ona vijuga ponosno i smjelo. Mura nije pitoma, ona je divlja, crna ljepotica, mutna i prevrtljiva. Upravo ovih dana zbog visokog vodostaja njezino ušće se pomiče sve više prema Donjoj Dubravi. Tu se odvijaju čarobni i fenomenalni procesi plavljenja šuma, odnošenja sedimenta i nanosa novog muljevitog plodnog taloga.
Rijeka Drava izvire u talijanskim Alpama i također je većim dijelom kroz države EU kanalizirana i pretvorena u bezobrazno dugačak lanac hidroelektrana. Čovjek je u slučaju Drave zaista pretjerao a najveća od njih se upravo nalazi u Međimurju – HE Dubrava kod Donje Dubrave. Ispod čelične i betonske brane HE Dubrava počinje polako oživljavanje rijeke Drave u obliku starog toka koji meandrira šljunčanim područjem aluvijalnog terena.
Veliki pad prema spajanju s derivacijskim kanalom omogućuje da stari tok rijeke Drave meandrira velikim lukom i tako na potezu zračne linije cca 4 km bude čak 13 km riječnog toka. Fantastični prirodni uvjeti omogućavaju da ovdje raste biljka relikt iz ledenog doba – kebrač, Myricaria germanica L. Ona tu uspijeva u prirodnom okolišu dok je u zemljama EU umjetno vraćaju u prirodu i brinu o njezinoj rasprostranjenosti.
Drava je bistra, toliko je čista da se može vidjeti svaki kamenčić na njezinom dnu, ona je pitoma i bliža čovjeku. Uvijek znaš koja je dubina na kojem mjestu, uvijek pokazuje svoju ćud i osjećaš se dobro. Kupanje u Dravi je neponovljiv doživljaj. Ona u svom toku od brane do Legrada i klasifikacijom pripada tekućicama I. kategorije. Nakon spajanja starog toka Drave s derivacijskim kanalom posljednje hidroelektrane u nizu, negdje ispod donjodubravskog mosta započinje tok, možemo bez lažne skromnosti reći, najljepše i najočuvanije rijeke Europe – naše prijateljice Drave.
Tu su prekrasne šume hrasta, bukve, bijele vrbe, topole, jagnjeda i mnogo rijetkih i vrijednih vrsta iz životinjskog i biljnog svijeta. Kako ni hidrotehničke ideje kanaliziranja također nisu mogla prodrijeti do naših prijateljica, činjenica je da su Mura i Drava posljednje prirodno meandrirane rijeke u Europi. Toga nismo svjesni i ta činjenica nije poznata široj javnosti.
Dok Europa ulaže milijarde apoena bilo kakvih valuta da bi iz mrtvih vodenih kanala natrag oživjela prirodne rijeke, mi u Hrvatskoj idemo putom kojim je Europa kročila prije 150 godina za vrijeme Habsburške monarhije – mi kopamo rijeke, iskapamo šljunak i pijesak, kanaliziramo rijeke, oblačimo njihove obale kamenjem iz kamenoloma kao oblik zaštite od poplave, sužavamo njihovo područje protoka i krivimo ih za svaku pa i najmanju nepodopštinu.
Da, vjerovali ili ne, “naše” Hrvatske vode izradile su vrlo vrlo skup projekt regulacije rijeka Mure i Drave i to na njihovom najosjetljivijem mjestu – na ušću Mure u Dravu! Taj projekt prezentiran je nedavno na skupu u Mariboru, kada je, koje li ironije, u isto vrijeme i potpisana Deklaracija o zaštiti rijeke Drave!
Širi prostor na kojem se spajaju Mura i Drava, taj magični trokut koji je skovan više tisućljetnim djelovanjem silama Mure i Drave naziva se Veliki Pažut. Tu su prostori Poštojica, Senjar, Mali Senjar, Veliki Pažut, Rožđe, potok Bistrec-Rakovnica – sve redom izvanredna močvarna staništa za brojne životinjske i biljne vrste.
Nadam se da je svima jasno da procese koje priroda stvara milijunima godina, čovjek ne može umjetno stvoriti a da bi isti savršeno funkcionirali. Stoga je upravo sada najbitnije zauzeti stav da se ti prostori iskonske ljepote, iskonskog sustava funkcioniranja zaštite i sačuvaju za buduće generacije.
Krajnje vrijeme je da ljudi shvate vrijednost tog prostora te povećaju mjere i stupanj zaštite rezervata; da stanu na kraj krivolovu, sječi šuma te kanaliziranju rijeka i uništavanju posljednjeg prirodnog ušća Europe. Cijeli tekst autora Gorana Čižmešije pročitajte klikom ovdje.
