Ne govori se bez razloga da je pas čovjekov najbolji prijatelj. Ove životinje su ponekad i više od prijatelja jer su stvorenja koja čine za nas nevjerovatne stvari i zaslužuju naše divljenje.
Jedno takvo prijateljstvo sasvim slučajno dogodilo se u Čakovcu i ganulo je srca mnogih Međimuraca. Marko Poldrugač, student iz Svetog Ivana Zeline, studijske dane provodi u Čakovcu gdje na Međimurskom veleučilištu studira Računarstvo. Prije dva dana u blizini veleučilista susreo je predivnog psa:
– Prvo sam pomislio što tako lijepi pas luta gradom, kasnije sam ga vidio putem prema stanu kako neoprezno prelazi preko ceste…Ovo umiljato stvorenje stalno se motalo oko ljudi pa sam zaključio da je gladan – priča nam Marko. Vratio se u stan no nešto mu nije dalo mira.
– Stalno mi se vraćala scena bespomoćnog psa kako luta, gladan i nezbrinut. Odlučio sam da ja moram pomoći tom psu, govori nam Marko. Upitao je svog cimera da li bi htio psa na što je on potvrdno odgovorio. – Bio sam presretan sa spoznajom da idem pomoći tom napuštenom biću. Krenuo sam u potragu. Tražio sam ga po cijelom gradu, išao do faksa… No psa više nije bilo. Slomljen misleći da ga je pregazio auto odlučio sam se vratiti u stan.
Putem natrag čujem kanđe kako udaraju o asfalt, okrenem se, kad ono – taj pas… Sišao sam s bicikla i zajedno smo sretni krenuli kući, govori nam Marko. Odmah mu je dao vode te nešto hrane što mu je ostalo od prošlog dana. Kasnije je skoknuo do menze kako bi uzeo još hrane. Međutim pas tu hranu baš nije prihvatio. Odlučio je odvojiti dio svog džeparca kako bi mu kupio konzerve.
– U međuvremenu sam zvao veterinara, Azil za napuštene životinje i komunalnog redara ne bi zajedno pronašli vlasnika. Otišao sam kupiti ogrlicu. Veterinarka me upitala da li je pas čipiran. Začudo nije bio što znači da, ukoliko se netko u roku 10 dana ne javi, mogu psa čipirati i zadržati ga.
Na povratku u stan pala mu je ideja kako bi svog novog prijatelja mogao nazvati. Odlučio mu je dati ime Reksi. Marko nam je kazao kako jako voli životinje. Kod kuće u Sv. Ivanu Zelini ima jazavčara te ruskog plavog mačka. Svjestan da će mu Reksi uz mnogo obaveza biti velika briga i odgovornost. No, smatra, da uz dobru organizaciju i raspored vremena sve se može što se hoće. Isto tako zahvaljuje vlasnici gdje stanuje što mu je omogućila da udomi prijatelja.
– Stavio sam post na stranicu “Čakovčanke i Čakovcanci” objasnio sam situaciju, te ukoliko je nečiji pas da mu ga vratim. Dobio sam puno pohvala i podrška da zadržim psa, te kako je udomljavanje pasa jako lijepo i plemenito djelo. Isto tako ovim putem se obraćam ukoliko je ovo nečiji pas, ili netko poznaje vlasnika voljan sam ga vratiti u u tih 10 dana (od 28.10.2015.).
Za hranu odvajam novac od džeparca, nešto ću dobiti i od Azila za prvu ruku… Jedva čekam da prođe tih 10 dana kako bi čipirao Reksija i on će tada biti zakonski moj i više nikome ga nedam! – poručuje ovaj student koji je svojom pričom dokazao kako ima veliko srce ispunjeno dobrotom i brigom za živa bića.
Donosimo i nekoliko postova objavljenih na Facebook grupi “Čakovčanke i Čakovčanci”
‘Prekrasan je. Zadrzite ga i budite mu bolji vlasnik nego ovaj prethodni koji ga je napustio. Dobar ste čovjek i pas će vam pokazati zahvalnost.’
‘Da je barem više takvih kak si ti! Hvala ti na ovom dobrom djelu! I znaj, nisi usrećil samo njega! I sigurna sam da bude ti zahvalan i vjeran zauvijek. Ja vam želim bezbroj zajedničkih radosti!’
‘Svaka ti čast majstore! Odmah mi je toplije pri srcu’.
‘Moje skromno mišljenje….vas dvojica zavrjeđujete hodati zajedno istim putem, do kraja njegovog života. Imaš prijatelja… posebnog…čuvaj ga i uživaj u svakom danu sljedećih više od deset godina. Cijeni te godine jer strašno brzo prođu. Sretno dečki…. čuvajte se međusobno i imajte se dobro.’
