Međimurje je iznjedrilo mnoge uspješne ličnosti, od kompozitora Josipa Štolcera-Slavenskog pa sve do brojnih liječnika, profesora, inženjera, znanstvenika, novinara i umjetnika na koje Međimurci mogu biti ponosni. Mnogi od njih u svijet su se uputili iz Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu, po mnogima najbolje međimurske srednje škole i jedne od najboljih u Hrvatskoj. Kamo ih je životni put odnio, čime se danas bave te kako vide svoju budućnost i profesionalni razvoj, otkrivat ćemo svakog tjedna
Hrvoje Barić (28) iz Donjeg Hrašćana mladi je liječnik koji trenutno radi u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije. Student je na poslijediplomskom studiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, izvršni urednik međunarodnog biomedicinskog časopisa, dio uredništva časopisa “Dijabetes”, član Hrvatske gorske službe spašavanja, a uz sve to piše stručne i znanstvene radove te je i ultramaratonac sa značajnim uspjesima iza sebe.
Već je jedan pogled na njegov životopis dovoljan za shvaćanje da je riječ o talentiranoj, no prije svega nadasve marljivoj osobi. Hrvoje sam za sebe kaže da su mu se sve velike stvari u životu dogodile sasvim slučajno, počevši od upisa u Gimnaziju Josipa Slavenskog.
– Nakon osnovne škole “prirodno” se nametnuo odabir gimnazije kao mjesto daljnjeg obrazovanja. Sestra blizanka odabrala je Medicinsku školu u Varaždinu, a najbolji prijatelj gimnaziju u Varaždinu pa je jednako tako “prirodno” bilo da i ja idem u varaždinsku Gimnaziju. Ipak, dogodilo se da sam pri ispunjavanju prijavne dokumentacije u Varaždinu zaključio da bih ja ipak radije u Čakovec – govori nam Hrvoje.
Uz Gimnaziju ga vežu samo lijepa sjećanja, a kako kaže Hrvoje, gledajući unatrag shvaća da su upravo gimnazijski profesori i školski kolege najviše utjecali na njegov kasniji život. S gimnazijskim se profesorima i danas vrlo rado susreće, a djevojka Jelena s kojom je proveo četiri godine dijeleći srednjoškolsku klupu, danas je njegova supruga.
Baš kao i upis Gimnazije, tako se i upis studija medicine nametnuo sam po sebi, iako je u početku bio neodlučan pa je polagao čak tri prijamna ispita.
– Izašao sam na prijamne ispite iz medicine, molekularne biologije i građevine. Na sva tri prijamna ispita kotirao sam vrlo visoko, a onda se “jednostavno dogodilo” to da sam odabrao medicinu. Smatrao sam da kroz medicinu najbolje mogu nastaviti baviti se različitim, često naizgled nespojivim, interesima. Danas mislim isto, čak štoviše, shvaćam da kvalitetan liječnik mora imati znanje puno šire od samo medicinskog – nadovezuje se Hrvoje.
Iako su mu početni mjeseci u Zagrebu bili naporni zbog prilagodbe na nove okolnosti, Hrvoje je tijekom studija nizao brojne uspjehe, a stipendije i primljene Rektorove nagrade bile su mu pokazatelj da je odabrao pravi poziv za sebe.
– Studenti medicine se s pacijentima i “doktorskim poslom” susreću na četvrtoj godini studija. Upravo sam u to vrijeme živnuo i počeo se sve više zanimati i za klinički znanstveni rad pa sam sa svojim mentorom, koji mi je i danas mentor na poslijediplomskom studiju, počeo raditi na radu koji smo i objavili. Za taj rad nagrađen sam Rektorovom nagradom na petoj godini studija, a na šestoj sam nagrađenom posebnom Rektorovom nagradom za doprinos u sportskoj studentskoj udruzi “Sportmef” – govori nam Hrvoje.
Pred kraj studija imao je priliku odraditi jednomjesečnu praksu iz kirurgije u Moskvi i predstaviti svoj stručni rad na međunarodnom kongresu u Kairu. Tada je počeo i volontirati u međunarodnom biomedicinskom časopisu, a ubrzo nakon diplome dobio je mjesto izvršnog urednika.
Osim akademskih uspjeha, bilo mu je važno da tijekom studija pronađe svoj ispušni ventil i tako je započela njegova priča s trčanjem koja traje još i danas. Koliko je u tome bio uspješan, dokazuje i naslov državnog prvaka na 100 kilometara 2013. godine. Godinu ranije završio je zahtjevnu utrku od 212 kilometara na Ultrabalatonu, a tijekom svih godina kojima se bavi trčanjem osvajao je i brojne druge medalje te je danas član Atletskog kluba Međimurje.
– Kao i druge važne stvari, dogodilo se neplanirano, a danas trčanje čini neizostavni dio mog života. Trčim iz gušta, a sve medalje ili pobjede došle su slučajno, ni jednom mi nije bila namjera nešto ciljano osvojiti. Lijepo je pobjediti, ali većini ultramaratonaca (barem onima koje ja znam), to i nije najbitnije. Trčati satima zahtijeva snagu karaktera, puno taktiziranja, planiranja i strpljivosti. Na kraju pobijediš ili izgubiš od samoga sebe – objašnjava Hrvoje.
Prije nešto više od godinu dana uključio se i u Hrvatsku gorsku službu spašavanja. Kad je čuo da s radom počinje njihova stanica u Čakovcu, prijavio se nakon zanimljive prezentacije njihovog rada, bio je primljen te je počeo s edukacijom. Hrvoje ističe da taj posao zahtijeva fizičku i psihičku spremnost, a specifična znanja i vještine koje ima kao liječnik svakako pridonose uspješnom radu.
Svoju svestranost Hrvoje je pokazao i tijekom dvije godine kao nastavnik u Srednjoj školi Čakovec, gdje je učenicima predavao Anatomiju i fiziologiju. Iako mu danas nepredvidivi raspored u Zavodu za hitnu medicinu ne dopušta daljnja predavanja u školi, svoje nastavničke dane pamti kao lijepo iskustvo:
– Zanimanje učitelja, bolje rečeno poziv, smatram teškim i izazovnim te iznimno cijenim tu struku. S moje je strane nastavništvo u srednjoj školi bilo izvrsno, a nadam se da su iskustva jednaka i za učenike.
Njegov je radni dan uvijek prepun i nepredvidiv, a posebnosti hitne medicine različite su u odnosu na druge grane medicine.
– Radimo u smjenama po 12 sati i interveniramo na terenu. Više je posla noću, ljeti i blagdanima. Ponekad posla ima više, ponekad manje, no dosta je i jedna ozbiljna intervencija, poput oživljavanja nakon srčanog zastoja u trajanju od jednog sata, koja iscpi cijeli tim. Hitna iziskuje koncentraciju, jasne i brze procjene te oštre, ali promišljene reakcije. Kada nema pacijenata i intervencija, u Hitnoj se vježba, uči i ponavlja na posebnim modelima, lutkama i aparatima.
S obzirom da Hrvoje trenutno upisuje treću godinu poslijediplomskog studija, učenje je neizostavni dio svakog njegovog dana. Zahtjevan posao i nastavak obrazovanja od njega traže stalno učenje i čitanje o znanstvenom radu u kliničkoj praksi, medotodolgiji i statistici.
Osim što planira doktorirati u dogledno vrijeme, od siječnja iduće godine Hrvoje započinje i sa specijalizacijom iz područja oftalmologije u Županijskoj bolnici u Čakovcu pa je pred njim nekoliko godina specijalizacije i stručnog usavršavanja.
– Nadam se da ću u tom vremenu steći što više znanja i vještina kako bi, na dobrobit pacijenata, što kvalitetnije mogao obavljati svakodnevni posao. Uz to ću nastojati baviti se znanstvenim radom. Smatram da bi svaki mladi liječnik trebao doprinijeti nečim novim na radilištu na koje je primljen, naravno, uz potporu starijih kolega, što je uglavnom i slučaj pa tako i sebi postavljam cilj da se sa specijalizacije vratim s nečime što će obogatiti struku – završava Hrvoje.
Naša mu redakcija čestita na svim dosadašnjim postignućima i želi svu sreću u daljnjem radu.