Zinka Čituš Čižmešija – popularna međimurska spisateljica i novinarka već godinama iznenađuje svojim ljubavnim i životnim pričama, pa je njezin današnji rođendan bio povod za naš razgovor
Prvi ljubavni roman napisala je devedeset i neke, prije četvrt stoljeća, kad je istovremeno zakoračila u svijet novinarstva. Međutim, njezin put bio je protkam bogatim spisateljskim stvaralaštvom, od pjesama, priča, proze, novinarstva, etno izričaja, pa sve do glazbenih ostvarenja.
Iza nje su dvije knjige pjesama, jedna proze, nekoliko ljubavnih romana. Zinka Čituš Čižmešija nakon dva i pol desetljeća ponovo se vratila svojoj prvoj spisateljskoj ljubavi – pričama. Današnji rođendan krasi joj impozantan opus ljubavnih priča koje je napisala u samo godinu dana, ne računajući one prijašnje.
Čitanost priča također je impozantna, kako u Međimurju, tako i šire. Internet je utabao put do svih kontinenata i potrgao granice lokalnog i šireg okruženja. Nerado je pristala na razgovor, ali zbog velike čitanosti priča i samozatajnog privatnog života u koji se povukla, zamolili smo je da ipak javnosti otkrije gdje leži tajna uvijek iznova zanimljive fabule sadržaja koji piše.
Zbog čega su baš priče Vaša prva spisateljska ljubav?
Postoji zanimljiva priča o tome. U osnovnoj školi sam bila u grupi mladih knjižničara i već tada sam pročitala svu lektiru za osnovnu i srednju školu. U srednjoj sam za izborni predmet izabrala hrvatski jezik, ali mi je sve bilo dosadno pa sam na jednom satu čitala tadašnji ljubić. Za one koji ne znaju, to je još i danas popularno štivo. Ako je dobro napisano, ponekad zanimljivije od djela pojedinih samozvanih spisateljskih veličina.
Profesorica je stajala iza mene, a ja je nisam vidjela. Reagirala je vrlo pogrdno i uzvukla mi je roman iz ruke. Tako nisam uspjela pročitati dvije zadnje stranice, završetak romana. Rekla mi je … koliko si romana pročitala, već bi mogla jedan i napisati. Godinama kasnije, možda čak iz prkosa, ali i uvjerenja da mogu, napisala sam svoj prvi ljubić. Uredniku u Rijeci se dopao, nudio mi je posao, ali tada nisam bila spremna za ugovor i nove romane. Bogatstvo rječnika nije bilo dovoljno i činilo me nesigurnom. Još uvijek me kopka kako je završio onaj roman koji mi je istrgnut iz ruke.
Možda na početku, od cjelokupnog spisateljskog opusa, zašto ste ponovno izabrali baš te priče?
Više je razloga. Crnila i žutila bilo mi je previše. Obiteljski događaji jako su me pogodili. Zdravlje mi je postalo važnije od javnog života. Kako je i novinarstvo doživljavalo i doživljava svako malo neku prekretnicu, smatram da sam ispravno odlučila. Kada sam analizirala prioritete, shvatila sam da to nije više ono što želim. Nisam se više mogla smisliti među tom masom.
Ili su ljudi postali drugačiji, ili ja. Brzina, neposložene stvari u društvu, neznanje i egzistiranje bez smisla i cilja, nije to ono što je bio moj cilj. Brdo novca nije moj cilj. Težim kreativnosti, smislenoj ljepoti i ljubavi, zato sam stvorila svoj svijet. Nakon 25 godina rada s ljudima tako sam odlučila. Dakle, priče su moj spisateljski prioritet i materija u kojoj je utkano životno, poslovno i ljubavno iskustvo.
Priče su intrigantne, kako pronalazite kostur fabule?
Smijat ćete se. Na priču me može navesti bilo što i kad kresne iskra, počinjem je pisati. Primjerice, nestane struje, netko pogriješi broj, sjetim se nekog muškarca, putovanja, ljetovanja, čujem neki trač ili događaj iz života gotovo nevezan za priču, ali posluži mi. Povežem sa iskustvom i tako krene. Fabula je najvažnija, a zanimljivo je što ja nikad ne znam kad započnem priču, kako će završiti i koji će se lik u priči još pojaviti, kako će teći radnja.
Uglavnom kad dođem do desete stranice, tu je otprilike kulminacija radnje. Važno mi je čitatelje cijelo vrijeme držati u napetosti. Ja i u stvarnosti volim komplicirati život, stoga baš mislim da je važno stvoriti zanimljivu radnju koja ne popušta do kraja. Težim sretnom završetku, ali ne i sadržaju. Život nikoga ne mazi, pa tako ni sadržaji mojih priča.
Desetljećima sam u glavi skupljala sadržaj, sasvim dovoljno da do kraja života kroz priče čitateljima dajem sebe. Ljubavi dajem prioritet. Obavezno gdje mogu, sporedni likovi su mi i djeca. Ljudi inače ljubav u životu ljubav sve više gaze čizmama, a ja je perom spašavam. Ma joj, ima tema i zapleta k’ o u pustinji pijeska. Ali osmisliti skroz zanimljivu priču, e to je već umjetnost.
Priče Vam zadiru u stvarni život, ljubavni i mistični
Tako je. Bit ću kratka ovdje. U stvarnom životu, kad ga opisujem, želim osobnošću likova i situacijama čitatelje malo usmjeriti i navesti na razmišljanje. U ljubavnom životu ne zaobilazim romantiku i važnost iskrenog i istinskog voljenja. Dio koji zadire u mistiku ne volim objašnjavati jer postoje čitatelji kojima je ta sfera nepoznata, stoga misle da je isključivo proizvod mašte. Međutim, nadnaravno je sfera za najsenzibilnija bića i to postoji i događa se. Ukazuje se. Negativcima nikad. Bar ne ono što ja opisujem. Oni koji znaju o čemu pričam, dovoljno je. Ostali neka to pripišu mašti.
Ne štedite na riječima kad je seks u pitanju
Moram biti uporna i ponavljati da su priče isključivo apel i upozorenje i sagledavanje posljedica u proživljavanju ljubavnoga i seksualnoga života. Poziv na ljubav i romantiku u priči je zapravo pouka da je u stvarnom životu premalo ljubavi i smislenoga seksa. Mladi su odgajani u nekom brzom ritmu, u stvari nepovoljno je vrijeme za njih. Za sve treba mjesto i vrijeme. Posebno za lijepe i romantične trenutke.
Seks je davanje sebe i način produljenja ljudske vrste, a ne samo kresanje u pokretu i u predahu između dva chata. Znam da svojim pisanjem neću spasiti svijet, ali ponestaje nam vremena, a trošimo ga često uludo. E, sad kakva bih ja to bila autorica ako ne bih bar malo otkrila sebe. Sve što piše u pričama, meni nije strano. Znači, moj ljubavni i seksualni život mora držati vodu da bi priče bile prihvatljive.
Odobravate li nevjeru?
Odobravam li nevjeru? Naravno da odobravam. Pa ne mogu inače veličati ljubav. Jedino ako ta nevjera nije čisti avanturizam. Ali, postoji tu nešto što se naziva posljedicama. Jednom kad je u pitanju brak, sve dok postoji ljubav, o nevjeri se ne razmišlja. Osim dok lik puca od ega i neizgrađenosti svoje intime. Ali kad ljubav u braku splasne, ili tinja navikom, likovi nakupe godine, djeca poodrastu, a zrela dob je najljepša za ponovo voljeti. Napominjem, u svakoj situaciji pamet nije naodmet. Ali, u principu, život je samo jedan. Praunuk, unuk, pa čak ni tvoje vlastito dijete te neće pitati koliko si volio, seksao se i jesi li nesretan ili sretan u ljubavi kad ti bude sedamdeset ili osamdeset
Ima li priča koja Vam je onako, posebno draga?
Ima ih više. Posebno su mi drage moje priče koje u sebi imaju nadnaravno. To me uvijek navodi na pomisao da je sve predodređeno i da će se sve dogoditi što se treba dogoditi. Ako je suđeno dogodit će se. Ne smiju se forsirati stvari, jer stvaranje okolnosti za ono što nije suđeno, ne donosi sreću. To naravno ne znači da se ne moramo za nju boriti, a ljubav do koje nam je stalo, čuvati. Biti vjeran jednoj osobi zbog tradicije i zakona, a patiti za drugom ljubavi je čista patnja. Ionako kad dođe vrijeme, ta ljubav se desi.
Vjerujete li u svoje snove, općenito, u proročanstva?
Vjerujem u sve u što sam se uvjerila svojim očima. Nadnaravno mi nije strano. Čak mogu reći da me i to nekako promijenilo kao osobu. Primjerice, kad sam vidjela ženu koja je živjela prije više od stoljeća. Bilo je tu svačega vezano za snove, druge osobe i priče koje su pričali stari ljudi.
Osim toga, i vjera je važan dio ljudskoga života, jer uči dobrome i nosi dobre poruke. Smiruje i liječi. Ako čvrsto vjeruješ u svoje snove koji su dakako, donekle mogući, ostvarit će se. O svemu tome ja pričam u svojim pričama. Dakle, isprepliću se ljubav, želje, čežnja, susreti, rastanci, neobične okolnosti. O svemu što pišem doživjela sam, čula sam, ispričano mi je ili uključim senzore s maštom.
Priče objavljujete na poratlu eMedjimurje.hr i gdje još?
Svakako moram zahvaliti eMedjimurju što su imali sluha za ovakve priče. Suradnja je odlična. Divni su dečki s kojima se može sve dogovoriti. Na početku smo i oni i ja bili skeptični hoće li priče sa petnaestak stranica biti čitane, a onda se desila iznadprosječna, čak mogu reći zavidna čitanost. Priče u ženskim revijama ovdje nisu bitne, ali paralelno pišem za nekoliko revija, no svatko ima svoja pravila.
Postoji li kakva neostvarena želja? Neostvareni san?
Moj neostvareni san nije tajna, a to je da kupim malu kuću na morskoj hridi i da pišem. Čvrsto vjerujem da ću tamo živjeti. I voljeti, naravno. Želim otići iz ovoga kraja. Tu nisam sretna. Neostvarena želja vezana je isključivo za to da mi Bog da snagu i zdravlje da tiskam knjigu priča ili pjesama već početkom godine.
Ovih dana odabrat ću priče za prvu takvu knjigu, a imam priča za pet knjiga. Krenula sam u dogovore sa sponzorima pa ću vjerojatno dvije knjige, pjesme i prozu, tiskati istovremeno. Vrijeme je da sve redom ukoričim i da knjige konačno dođu u ruke čitatelja.