Povrh Štrigove, jednog od najljepših hrvatskih naselja, a može se reći i gradića, nalazi se Repova šuma, koja je nekada bila u vlasništvo jedne obitelji, a nakon II. svjetskog rata postalo je grobište običnih ljudi koje su pripadnici Komunističke partije dali poklati, a krvnici su bili njihovi suradnici, domaći i sa strane.
O tragediji u Repovoj šumi napisano je mnogo tekstova, novinarskih i književnih, ali nitko i nikada nije uspio otkriti točan broj žrtava, ali niti identitet nalogodavalaca i krvnika koji su ostavili mrtva tijela i vječni bol u srcima bližnjih žrtava komunističkog nasilja.
Do ove godine, u samostalnoj Hrvatskoj u kojoj se javno počelo govoriti o strahotama Repove šume, održavane su komemoracije u raznim organizacijama, a minule godine na komemoraciji je bio i ministra branitelja Predrag Matić, čije ministarstvo je nadležno za obilježavane i uzdržavanje grobišta poslijeratnih žrtava, nakon što je ukinuto državno povjerenstvo za ovakve stvari i potrebe.
Lani je Matić obećao kako će se u Repovoj šumi obaviti ekshumacija žrtava pokolja, te da će one biti dostojno sahranjene na jednom mjestu, a grobište trajno obilježeno. Njegovim obećanjima ‘snažnost’ je dao i međimurski župan Matija Posavec, a njihova obećanja sa zadovoljstvom je primio općinski načelnik Stanislav Rebernik.
I zaista, jednog dana je na ulazu u Repovu šumu osvanula plastična traka ‘stop policija‘, a u šumi se začuo rad motora rovokopača. Pitali smo i odgovoreno je iz ministarstva kako se obavlja ekshumacija. Pak smo jedno vrijeme čekali i opet pitali što ima novoga, pak nam je rečeno kako je ekshumirana jedna žrtva i otpremljena tamo gdje se treba identificirati, a da se radovi nastavljaju.
Izvjesno vrijeme nismo pitali, a to nisu učinili niti ‘kompetentni’ i ‘vodeći’ novinari, pak smo mi pitali. Na naše iznenađenje, iz ministarstva nam je javljeno kako su iskapanja do daljnjega obustavljena.
Masovna grobnica u Grubičevoj grabi
Pohodili smo Repovu šumu, sada u vrijeme kada u Štrigovi i okolici ‘sončece sije, grozdje pak zrije’, a državnici se pripremaju za parlamentarne izbore, kako bismo vidjeli ‘kopa li se što’ ili barem uređuje. Kad tamo gdje je istinska tišina nema nikakvih tragova iskapanja, ali niti tragova čovjekovih, nego samo drač, koprive i trnje.
Grobnica ili kako se već zove zapuštena s ostacima lanjskih svijeća i cvijeća. A Križ, simbol patnje i nadanja nadvisila je agacija. Ukratko, hrvatska sramota na sjeveru Lijepe naše. Pitamo općinskog načelnika, Stanislava Rebernika (jer iz ministarstva ne dobivamo odgovore), što je s Repovom šumom?
– Koliko ja znam sve je stalo, a ove godine nije bilo niti komemoracije. I ja osobno sam se ‘obradovao’ kada je ministar Matić obećao konačno rješavanje ovog pitanja, ali sada vidim da ništa nije učinjeno, kao niti od strane onih koji su to ranijih godina činili. Općina može pomoći, ali ne i trajno riješiti ovaj problem, koji postoji, ali nikada nije do kraja razjašnjen, kazao nam je danas (utorak, 6. listopada 2015.) Rebernik.
Ostaje pitanje, zašto i tko je taj koji niti 68 godina nakon zločina ne dopušta da se dozna istina o tome. Postoje li uopće u Repovoj šumi ostaci poklanih ili su ih komunisti odavno premjestili na drugu lokaciju. Rekli su mi ljudi kako su kosti najvjerojatnije u Grubičevoj grabi, pak zbog toga u Repovoj šumi bijaše pronađen samo jedan leš.
Postoje ljudi koji su u Repovoj šumi morali zakopavati poubijane, ali oni i dan danas o tome ne govore, jer se boje da ih mrtvi proklinju, a živi im prijete. Strah je ljudima u kostima, bez obzira na demokratske promjene. Do kada će žrtve i njihova rodbina čekati dostojnu sahranu?
