Klinci su mu četvertak 2. srpnja pripremili velebni program. Na priredbu su došli roditelji, braća, sestre… Pljeskali su klincima 2. b razreda OŠ Jože Horvata Kotoriba za program, ali i učitelju Mladenu Grubiću koji se je s ovom generacijom nakon 40 godina radnog vijeka u službi najmlađih oprostio od najljepšeg posla na svijetu.
– Od prvog dana u školi učili ste nas rješavati mnoge zadatke, teške i lake, a sada je ostao još samo jedan, možda najteži za nas đake. Pred tim zadatkom danas smo stali jer se ne želimo od vas rastati…. – poručili su svome učitelju djeca koja nisu mogla shvatiti zbog čega ih učitelj na pola puta njihovog četverogodišnjeg školovanja napušta.
Unatoč tome su zborno rekli: – Jedno toplo hvala možda je premalo jer u naše dvije godine puno je vaše ljubavi stalo i samo naš dobri život može zlatnim slovima upisati jedno veliko peticu za našeg učitelja. I posljednja poruka:- Na rastanku nećemo plakati, s velikim osmjehom na licu obećajemo da vas nikada nećemo zaboraviti.
Unatoč tome, zacklile su oči ponekom roditelju, đaku, a učitelj je suze vješto skrivao da bi na kraju rekao:- Sretan sam i tužan. Sretan što je moja životna misija okončana, a tužan što se zauvijek rastajem od od onih s kojima sam mnogo toga zajedno prošao, s kojima sam igrom prijateljstvo gradio, osmijehom ljubav njegovao, stiskom ruke prijateljima opraštao, čarobnim riječima dječja srca otvarao… Hvala vam za riječi neću i na njoj smo gradili vašu sreću. Hvala vam za riječi oprosti koja nikome nije mogla da napakosti…
A kada je o njegovim željama i željicama riječ, učitelj Mladen je rekao ovim malcima, ali poručio i svim njegovim generacijama koje još uče, a i one koje već rade da jednoga dana postanu još uspješniji i neka ostanu i postanu njegov ponos.- I još želim da me se ponekad sjetite pa i onda kada mene ne bude više… – bile su njegove zadnje riječi.
Podjela svjedodžbi, radost ocjenama i pohvalama, ipak nisu mogle zasjeniti trenutak kojeg će se sudionici događaja zauvijek sjećati. – Ponosana sam i sretna što ste bili moj učitelj – rekla je mala Brankica kroz suze dok su je roditelji su je tješili. Uslijedili su spontnani zagrljali onih meka srca. Stisli su oni učitelja, nisu ga pušatali. No, ipak svemu jednom dođe kraj…
