Poznato je kako je Međimurje iznjedrilo mnoge uspješne ličnosti, od kompozitora Josipa Štolcera-Slavenskog pa sve do brojnih liječnika, profesora, inženjera, znanstvenika i umjetnika na koje Međimurci mogu biti ponosni. Mnogi od njih u svijet su se uputili iz Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu, po mnogima najbolje međimurske srednje škole i jedne od najboljih u Hrvatskoj, a kamo ih je životni put odnio iz Međimurja, čime se danas bave te kako vide svoju budućnost i profesionalni razvoj, otkrivat ćemo svakog tjedna.
Daria Štefić (26) magistra je računalnih znanosti, odrasla u Donjoj Dubravi. Trenutno je na doktoratu u Londonu na Queen Mary University of London, gdje se bavi računalnim vidom i strojnim učenjem.
Nakon završetka prirodoslovno-matematičkog smjera Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu upisala je Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, iako to nije odmah bio njezin prvi izbor:
“Moram priznati da sam oduvijek više naginjala matematici na PMF-u, ali nekako je na kraju FER prevagnuo, ponajviše zbog svog statusa. FER je poznat po vrlo dobroj organiziranosti, visokoj kvaliteti obrazovanja, dobrim predavačima i generalno slovi kao jedan od najboljih fakulteta u Hrvatskoj. Također su na moju odluku utjecali i praktični razlozi. Naime, posao se mnogo lakše pronalazi sa završenim FER-om nego PMF-om”, objašnjava Daria.
Daria ističe kako će svoje studentske dane pamtiti po tijesnim studentskim sobama, menzama na koje se u ono vrijeme žalila (ali bi sada vrlo rado englesku kuhinju mijenjala upravo za onu studentsku), po kavama u Tkalči i izlascima oko Save. Dakako, neizostavan dio tih sjećanja su i FER-ovske laboratorijske vježbe i masivne zadaće, kako kaže Daria.
Tijekom studija na FER-u s kolegama je napisala vrlo zanimljiv rad iz područja strojnog učenja o simulaciji igrača Texas Hold’Em pokera:
“Zanimanje za tu temu započelo je kao studentski projekt u sklopu kolegija Strojno učenje. U tome radu sam zajedno s kolegama pokušala “napraviti” pametnog igrača pokera, koji bi mogao pobijediti ljudske igrače na temelju učenja iz iskustva. Bili smo u grupi s nekoliko igrača pokera koji su imali na raspolaganju mnogo podataka o pokeru za koje smo mislili da bi mogli biti korisni za rješavanje tog problema i to se zaista pokazalo točnim”, nastavlja Daria.
Strojnim se učenjem nastavila baviti i nakon odlaska u London, za koji kaže da se dogodio sasvim slučajno: “Kako se pisanje mog diplomskog rada bližio kraju, počela sam proučavati kakvi se sve doktorati nude u inozemstvu, ne nužno u Londonu. Dobivanje pozicije na Queen Mary Universitiy of London pamtim kao vrlo iznenadnu i pomalo smiješnu anegdotu.
Sjećam se da sam u kasne noćne sate naišla na oglas mog sadašnjeg mentora dr. Ioannisa Patrasa i poslala mu CV. Jutro nakon toga dočekao me njegov email s pitanjem možemo li se odmah čuti, tako da sam zapravo svoj prvi intervju odradila odjevena u pidžamu. Nakon toga smo se čuli još jednom na nešto službenijem intervjuu te sam dobila ponudu za odlazak u London koju sam bez razmišljanja prihvatila.”
Mnogima je san živjeti u Londonu ili pak ga barem posjetiti, a evo što kaže Daria o iskustvu koje je taj grad njoj pružio:
“London može svakome pružiti što god zaželi. To je ogroman grad s osam milijuna stanovnika i može ti ispuniti gotovo sve želje. Što god želiš pronaći u životu, ovdje imaš najbolje šanse da upravo to i dobiješ. Mislim da je upravo to najveća blagodat koju mi je London pružio – saznanje da može postojati toliko mogućnosti.
Usprkos tome što je grad enorman i, naravno, skuplji od hrvatskog standarda, nije mi uopće bio problem snaći se u njemu, čak ni u početku. Živim u Greenwichu, koji je, osim po svom zelenilu i prolasku nultog merdijana, poznat i po brojnim kraljevskim muzejima i najvećem opservatoriju pa život u ovom dijelu svakako nudi nebrojene mogućnosti. Grad je generalno vrlo otvoren i “tourist friendly”, a u mojem okruženju ima mnogo stranaca koji imaju razumijevanja jedni za druge i uvijek je lako pronaći nekoga tko će ti pomoći oko bilo čega.”
Za uživanje u jednom od najzanimljivijih gradova svijeta Daria uvijek pronađe barem malo slobodnog vremena, iako joj je radni dan gotovo uvijek dupkom popunjen.
“Na fakultet dolazim ujutro oko 9-10 sati, riješim mailove koji me čekaju, bavim se istraživanjem do ručka, a nakon toga seminarima ili pak sastancima s mentorom, nakon čega slijedi još istraživanja. Kući bih trebala otići oko 18 sati, ali to gotovo nikada ne bude tako jer uvijek ima iznenadnih obaveza, od kolega ili studenata koji ponekad traže pomoć pa sve do iznenadnih rokova koji se stvore niotkuda.”
Rad na Sveučilištu omogućio joj je i zanimljiva putovanja pa se tako nedavno vratila iz posjeta Sveučilištu Kyoto u Japanu za koji kaže da će ga najviše pamtiti po cvatu japanske trešnje i jeftinoj elektronici, ali i po upoznavanju kulture potpuno različite od svih koje je do sada upoznala.
Na pitanje o planovima za budućnost Daria odgovara: “Vrlo mi je teško reći što planiram. Zasada jedino mogu reći da ću se u narednoj godini još baviti svojim doktoratom, a nakon toga….Tko zna! Naučila sam da se u jednoj godini život može potpuno promijeniti pa mislim da nema puno smisla planirati život unaprijed.”
Nakon završetka pisanja doktorske disertacije planira poduži odmor u svojem zavičaju, a potom se nada radu i životu u nekoj novoj zemlji. Mi joj u tome želimo svu sreću!
