Na promociji nedavno izdane monografije o mjestu Goričan, autor prof.dr. sc. Stjepan Hranjec je u nekoliko navrata zahvalio svom prijatelju, “pajdašu”, Stjepanu Lesingeru na ustupljenim pisanim izvorima, sugestijama, a najviše na obilju fotomaterijala za navedenu monografiju.
Prof. Hranjec kaže, da je Stjepan Lesinger, “fotooko”/kroničar Goričana”, na čemu mu mještani Goričana trebaju uputiti iskrenu zahvalnost. Možemo mu se zahvaliti svaki osobno, Općina Goričan može mu se zahvaliti općinskom nagradom za životno djelo, a ja, kao autor, mu se zahvaljujem ovim tekstom.
Stjepan Lesinger, u Goričanu zvani Les, rođen je 1944. godine u obitelji Marije i Andrije Lesinger, poznatog kantora, orguljaša i školnika u Župi sv. Leonarda u Goričanu. Njegov otac Andrija Lesinger je od 1924. do 1976. godine službovao kao kantor u Goričanu, te je svojim radom i stavom očuvao crkveno pjevanje i jačao domoljubni duh u posebno teškim vremenima za Međimurje, za mještane i vjernike u Goričanu.
Kako kaže stara narodna poslovica – “jabuka ne pada daleko od stabla” – mogu reći da je Stjepan na drugačiji način, ne orguljama već fotoaparatom, kao i njegov otac vezan svim srcem za Goričan. Danas Stjepan sa suprugom Nadom živi u Goričanu, imaju dvoje djece, sina Dubravka i kćerku Jelenu, koji imaju svoje obitelji. Kao djed i baka uživaju u umirovljeničkim danima i vremenu provedenim sa unucima. Stjepan je otišao u mirovinu sa šezdeset pet godina života, radio je u Hrvatskoj pošti, u poštanskom uredu u Goričanu.
Mogu reći da je Stjepan Lesinger – Les živa arhiva Goričana, samozatajan kroničar. Kod njega navrate povjesničari, kao na primjer prof. Hranjec, načelnik općine, članovi raznih udruga iz Goričana, kada trebaju neku fotografiju ili saznanja o događajima jer on to sve čuva ili zna više. Posjetio sam gospodina Stjepana u njegovom domu, te mu postavio nekoliko pitanja.
Možete mi reći nešto o sebi, vašem školovanju i poslu?
– Rođen sam u Goričanu 1944. godine u obitelji sada već pokojnih Marije i Andrije, imao sam brata Andriju koji je rođen 1929. godine. Osmogodišnju školu završio sam u Goričanu, a nakon toga sam u Varaždinu završio gimnaziju. Odlazim studirati u Zagreb zoologiju i paralelno veterinu. 1970. godine u Zagrebu, položio sam fotografski ispit, te na osnovu toga otvorio 1973. godine u Goričanu, obrt pod nazivom “Foto studio Les“. U to vrijeme u Goričanu već je kao fotograf radio Glavak Ignac, no on je ubrzo otišao živjeti u Zagreb, tako da Goričan nije ostao bez fotografa.
Otkuda vaše zanimanje za fotografiju?
– Stariji brat Andrija bio je veliki zaljubljenik i ljubitelj prirode, ekolog, ornitolog, te je već u ranoj mladosti započeo istraživati prirodu i fotografirao ptice i prirodu. Zanimanje je počelo kad sam pohađao osnovnu školu, a moj brat Andrija je imao fotoaparat, te me učio fotografirati. Pošto me je to zanimalo, brzo sam naučio osnove, te sam već u osnovnoj školi na poticaj dvojice učitelja, Slaviček Antuna i Slaviček Josipa, vodio foto sekciju.
Gdje ste nalazili inspiraciju za rad, što ste sve fotografirali?
– Prva inspiracija bile su ptice, a njih sam slikao sa bratom Andrijom koji se bavi ornitologijom i snimanjem ptica. U ono vrijeme snimali smo na dia filmovima, a za to je trebalo imati dobru opremu i znanje. Nakon što sam otvorio obrt, fotografirao sam sva događanja u mjestu, kako se kaže, od rođenja pa do smrti (krštenja, prve pričesti, firme, svadbe, školske razredne slike, rođendane, sprovode, kulturne, crkvene i društvene događaje). Da bi fotografije uspjele imao sam foto laboratorij i profesionalnu tehniku kojom se mogla snimiti ta vrsta fotografije.
Posao fotografa je bio samo iz interesa, ili iz ljubavi?
– Normalno, čim sam imao obrt, to mi je bio posao. No taj posao nije bio samo iz interesa, nego i iz ljubavi. 1974. godine sam se zaposlio u Hrvatskoj pošti, a posao u obrtu je nastavila supruga Nada a ja sam joj pomagao. Iz ljubavi fotografirao sam prirodu, životinje, ptice, međimursku nošnju, mjesnu arhitekturu Goričana i Međimurja.
Žene su sačuvale narodne nošnje, ali nisu ih previše nosile, te ih je pokojni velečasni župnik Dragutin Bacinger poticao da si nošnju “obleču” na misu. Ja kažem da je “nošnja živa ako je ljudi nose“, a dan danas se u Goričanu nošnja nosi u crkvu, na nastupe HKUD-a Goričan, na krštenja, svadbe, procesije, svečane prigode i velike blagdane.
Sigurno imate svoju arhivu fotografija, filmova i video zapisa,povijesnih dokumenata, što se sve nalazi u njoj?
– U svojoj fototeci imam tisuću snimaka, iz svih područja, od sakralnih objekata do društvenih i crkvenih događanja. Također posjedujem sačuvane obiteljske fotografije iz prošlog stoljeća, a i sada bi se reklo povijesnih fotografija iz Goričana od kojih se dio nalazi u monografiji o Goričanu. Također imam sačuvanu dokumentaciju iz vremena dok je moj otac službovao kao kantor. Samo da kažem da je “Gorčki” crkveni pjevački zbor svoj prvi nastup imao je 1925. godine na Rokovo u Draškovcu i ove godine zbor slavi 90. godina neprekidnog pjevanja.
Iz razgovora vidim da Vas zanimaju povijesni događaji u Goričanu i Međimurju?
– Da, zanimaju me jako. Kao prvo znam povijesnu situaciju od vremena kada se moj otac školovao i radio. Sa “pajdašom”, prof. Stjepanom Hranjcom, radio sam na prikupljanju povijesne građe u Goričanu. Svojim saznanjima, dokumentacijom i fotografijama pomagao sam pojedinim autorima na objavi knjiga i monografija u Međimurju.
Prilikom prikupljanja povijesne građe u Goričanu, na poticaj HKUD-a i pokojnog velečasnog župnika Antuna Hoblaja, organizirali smo susrete sa starijim mještanima, te sam snimio oko 12 sati video materijala, sjećanja tih mještana. Prof. muzikolog Miroslav Vuk, koji je istraživao i pronašao podatke, navodi da je crkveni pjevački zbor iz Goričana upravo na Rokovo u Draškovcu, davne 1925. godine, nakon svete mise nastupio na pozornici preko puta crkve, pjevajući međimurske narodne pjesme. Taj događaj uzet je kao početak organiziranog pjevanja i djelovanja na očuvanju kulturne baštine Goričana.
Imate kakav savjet mladim fotografima, jer danas svi slikaju i fotoaparati su dostupni svima?
– Danas su fotoaparati dostupni svima, sa mobitelima se slika sve i svašta, ali važan je trenutak i onaj koga slikamo, dok se danas ne poštuju niti osnove fotografiranja. Da bi se znalo ispravno fotografirati, potrebno je proći neku obuku ili barem pročitati priručnik. Nažalost od puno snimaka, malo ih se trajno sačuva, a bitno je sačuvati fotografiju.
Da li ste sa svoj rad dobili kakvu društvenu nagradu?
– Ne.
Imate li kakvu poruku za kraj?
– Kroz sve ovo vrijeme “Gorčenci” su svoje običaje čuvali i do današnjeg dana sačuvali. Šteta je da danas uz sve tehničke mogućnosti, dosta stvari iz povijesti ide u zaborav. Mnogi imaju kamere, snimaju svakojaka događanja, pa bi bilo dobro da bi svatko snimio prvo svoje najstarije članove u kući, da pričaju o povijesti obitelji i o prilikama “kak je negda bilo”.
Bilo bi dobro da se okupe ljudi zainteresirani za povijesna događanja u Goričanu i Međimurju, te da osnuju udrugu ili društvo koje bi brinulo o očuvanju baštine poput naših starih. U mjestu bi trebalo organizirati forum, gdje bi stari i mladi zajedno razgovarali o povijesti i prilikama u svojem mjestu.
U današnje vrijeme tehnologije, podaci o povijesti mjesta, slike i dokumenti mogu se staviti na web stranice i biti dostupni svima, ali glavno je da se nezaborave. U sjećanju su mi riječi koje je izrekla pokojna članica crkvenog zbora Marija Markač rođ. Dominik: ” Mi smo samo svoje ne doli”, a mi danas živući trebali bi svoju tradiciju i običaje sačuvati budućim generacijama.