Vijesti / Društvo
Društvo
ANA LACKOVIĆ IZ DOMAŠINCA Nošnja proputovala cijeli svijet
List Međimurje

ČUVARICA BAŠTINE

ANA LACKOVIĆ IZ DOMAŠINCA Nošnja proputovala cijeli svijet

Vrijedne i vješte ruke svestrane umirovljenice još danas marljivo rade i od zaborava čuvaju dragocjeno naslijeđe...

Kada se govori o narodnim nošnjama i običajima, ime Ane Lacković iz Domašinca dobro je znano. Nema toga što Ana ne ne može izraditi kada su nošnje u pitanju. Posvećena je ovom hobiju već desetljećima, no nošnje obrađuje na vlastiti način i to tako što ih šije u umanjenoj verziji, za lutke. Bilo je to praktično rješenje kojim je spojila znanje, hobi i ljubav prema tradiciji.

- Djeca su doma imala lutke i kada se više nisu igrala s njima, bilo mi ih je žao baciti. Dosjetila sam se da bih mogla sašiti narodne nošnje za te njihove lutke. Kada sam završila, bila sam zadovoljna izgledom, prisjeća se početaka prije čak 55 godina.

ANA LACKOVIĆ IZ DOMAŠINCA Nošnja proputovala cijeli svijet Fotogalerija

Oduvijek je bila sklona raditi rukama i još je kao dijete voljela izrađivati ručne radove, samo nije baš bilo prilika u to doba. Kao mlada djevojka od 16 godina učila je plesati u nošnjama. Kod kuće su imali pečnicu, fertufa i tibet, a rukave je - priča nam - posudila.

- U vrijeme moje mladosti nošnje su se nosile samo na svadbama. Snahe su stavile poculice, odjenule nošnju i to mi se uvijek sviđalo. Tibeti su se nosili samo na misu, prebire po sjećanjima naša sugovornica, inače rođena Novakovčanka.

S MLJEKAROM NA TEČAJ

Nekoliko je godina radila u Sloveniji na farmi i za to je vrijeme izučila krojački zanat.

- Oduvijek mi je to bila želja pa sam iskoristila priliku. Sjećam se da nas je na tečaj vozio mljekarski kombi, a kući sam se vraćala pješice. Udaljenost koju sam svaki dan pješice prolazila bila je devet kilometara. Ali nije mi bilo naporno jer sam to jako željela. Na tečaju sam naučila šivati i krojiti, a već sam otprije sam znala heklati i plesti, priča nam Ana te dodaje da nekada žene nisu heklale, već su išle na polja zarađivati nadnicu. Pa se i sama rukotvorinama okrenula tek kada su došla djeca.

- Mora si čovjek jednom u životu naći vremena za ono što voli, a rukotvorine i našu baštinu volim još od rane mladosti, otkriva majka sedmero djece: Sneženke, Branke, Helene, Josipa, Srećka, Bojana i Antuna. Danas, s 82 godine na leđima, još je uvijek aktivna, izlaže, još uvijek šije male nošnje, ali nešto manje nego prije.

- Lakše je šivati nošnje uobičajene veličine od ovih minijatura. Šivam i mašinom, ali obavezno završavam rukom jer dosta detalja treba precizno doraditi. Uglavnom je to za neke posebne prigode, poput izložbe. Ne znam koliko sam dosad nošnji sašila, ali mogu reći da su moje nošnje po cijelom svijetu, dodaje Ana.

LASI SI JE RUDALA

Svestrana Ana je i majstorica tradicijskih frizura i još uvijek zna rudati lasi pa pokazuje takozvani špoljaš.- To je dugi, železni čavel s drškom. Grijao se na peći i kad se ugrijao taj metalni dio, njime se kovrčala kosa. Nekada su sve žene imale dugu kosu i nije bilo teško napraviti frizuru, danas je to ipak zahtjevnije zato što su im kose kraće. Trajalo je friziranje i po dva sata, a kak se radilo s vrućim željezom znalo se dogoditi i da se lasi posmodiju, priznaje.

Kad se kosa narudala, pričvrstila se špangama i na glavu se stavljala poculica ili - ako je to bila zaručnica - stavljao se šlajer, objašnjava naša sugovornica.

Prilika za tradicijske frizure još ima, ali se sada uglavnom posluži umetcima koje zna kovrčati i na slamku. Snašla se i prilagodila modernim vremenima, ali i dalje čuva ostavštinu.

- Volim to i ne bi mi bilo po volji da se neke stvari zaborave. Osim toga, kad se bavim rukotvorinama, opuštam se i ne mislim na probleme, već samo na ono što radim. Ali ovaj hobi traži puno volje i ljubavi jer se radi o preciznim, zahtjevnim poslovima koji su spori, a danas ljudima najviše nedostaje upravo vremena, razmišlja na glas naša vrijedna čuvarica baštine.

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.482

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.

Najgledaniji video