Na email smo primili pismo samohrane majke koje prenosimo u potpunosti:
“Kad sam koristila svoj rodiljni dopust (i usput tražila posao) nisam mogla ni sanjati kakvi problemi će se otvoriti kada napokon nađem taj dugo traženi posao. I eto, desilo se i ‘to’, stigla je prilika za posao i trebalo se u kratko vrijeme organizirati po pitanju djeteta, jaslica, i tako dalje…
Uz to što (imam sreću) sam mama, spadam u kategoriju roditelja koji sam brine o djetetu (u punom, Zakonskom smislu riječi) te je sva briga o mom djetetu upravo na meni (i nekolicini, kako ih ja zovem Anđela od mojih prijatelja i članova obitelji koji uvijek spremno uskaču u skladu sa svojim mogućnostima).
No da krenem…
S obzirom da je moje radno mjesto udaljno cca. 25 km od Čakovca, a radno vrijeme do 16.30 sati, prvi problem na koji smo naišli kod traženja jaslica bio je upravo radno vrijeme. Zar je uistinu moguće da vrtići rade do najviše 16.30 sati!? Danas, u 21. stoljeću, danas kad su nam informacije o padu nataliteta, o nezaposlenosti i ‘banana državi’ već puna uha, danas kad crveni tepih za ulazak u Europu već spremno čeka da bude rasprostrt, danas kad se dičimo titulom socijalne države… I da ne nabrajam dalje?!
Što se mene tiče ja sam dobila samo ‘šamar’ od te iste države koja se u trenutku kad ja trebam njezinu asistenciju ponaša kao maćeha, zatvara mi vratima pred nosom i uopće ne pokazuje interes za poboljšaljem komunikacije između nas. Uistinu mi je nevjerojatno da baš nitko od roditelja koji vode svoje dijete u vrtić ili jaslice nema potrebe da mu djete ostaje duže i da zaista nitko ne radi dulje od navedenih 16.30 sati (do kada rade vrtići). Ljudi, pa zar je to zaista moguće?
Trenutno nisam u mogućnosti plaćati privatnu dadilju (čije su cijene nerijetko i do tri puta veće od cijene koju trenutno izdvajam za jaslice, pa i više) i jaslice su ostale kao jedina opcija. No, na kraju sam primorana organizirati i povezivati rodbinu, prijatelje, poznanike i sve žive i nežive da preuzmu moje dijete u jaslicama, a da ne pričam da jurim ‘ko manijak na cesti samo da što prije stignem do tog nekog i preuzmem svoje dijete.
Kad se bliži kraj radnog vremena, ja već u niskom startu spremno sjedim i čekam da izjurim iz ureda, po putu rješavam obaveze koje nisam uspjela dovršiti i vjerujte mi… To nije život. Zaista… Zar smo spali na tolko niske grane da u spomenutom 21. stoljeću nemamo organizirano čuvanje djece za ono malo Hrvata koji rade (vidim da se stanje nezaposlenosti i dalje drži – stabilnije od naše valute koja se neda)?
Zar ne bi bilo logično da se pripadniku ovog našeg društva koji: 1. sam brine o djetetu, 2. želi raditi, 3. doprinosi zajednici, 4. nije na teret državi (‘ko (sve) brojniji pripadnici romske nacionalne manjine kojih se štiti kao ‘bubreg u loju – nazovite me rasistom, baš me briga, ionako nitko neće na glas reči ‘Car je gol’, a ja sam od uvijek, od uvijek imala nizak prag tolerancije prema neradu, ljenosti i – parazitima) omogući barem TAJ dio (briga o djetetu do povratka s posla) bez da taj isti pripadnik društva ne mora gubiti živce i energiju pokušavajući iz dana u dan povezati i organizirati tko će mu zbrinuti dijete dok se on ne teleportira s udaljenosti od 25 km?! Zbog čega sam ja uopće stavljena u situaciju da moram razbijati glavu o tome? Tko određuje radna vremena vrtića? Možda neki administrator u državnom poduzeću koji po starom sistemu još uvijek radi od 7 do 15 sati pa je onda usvojeno mišljenje da SVI drugi rade po istom radnom vremenu?
Tu ću se zaustaviti jer bi mogla dalje povuči pitanje tih i sličnih organizacija koje nemaju veze sa zdravom pameću, a kamoli sa stvarnim svijetom (i praksom) i zaključit ću ovo pismo u pozitivnom tonu.
Napisat ću da možda imam sreće što vrtići rade kako rade jer bi moglo biti i gore. Moglo bi se desiti to da se gore navedeni administrator sijeti da bi bilo najbolje spojiti subotu i nedjelju (s obzirom da navedeni administratori ne rade u navedene dane) sa svim ostalim danima u tjednu te da zapravo ni nema potrebe za vrtićima i jaslicama te da su one samo trošak jer je natalitet ionako u opadanju, a u obitelji gdje se i rodi dijete je ipak najbolje da se poštuje tradicja pa da majka ostaje doma i daje kvalitetnu skrb djetetu u bezbrižnom druženju do djetetove punoljetnosti. Zato… hmm… Sreća ili nesreća, pitanje je sad.
Anonimna samohrana majka
(podaci poznati uredništvu)
