OBITELJ IZ ZAGREBA

PRIČA SRETNE OBITELJI ‘Nije teško usvojiti dijete. Mi smo dječačića iz Međimurja dobili za 9 mjeseci’

Dječak se rodio u romskom naselju u Međimurju kao jedno od četrnaestoro djece u toj obitelji

Novinarka portala Telegram, Sanja Modrić,
provela je prijepodne s mamom i tatom dječačića iz Međimurja koji
će uskoro krenuti u školu. 

– Tog malog pametnjakovića i veseljaka upoznala sam u nedjelju na
dugačkoj kavi s njegovim roditeljima. On je najslađe dijete koje
možete zamisliti. Gleda te ravno u oči, izražava se kao da je
pročitao sto knjiga i ne zatvara usta. Pokazao mi je novu
proljetnu jaknu. Usred našeg razgovora pita roditelje kad će mu
konačno dozvoliti da se spoji na Tik-tok. Ide u vrtić, najesen će
u školu. Kaže mi da je već bio na testiranju i da zna računati.
Provjerava znam li ja: ”Pa reci ti meni koliko je osam plus
osam”.

Susret sam dogovorila s njegovim ocem, ali došli su svi. I ja sam
momčića željela vidjeti, ali bilo mi je neugodno navaljivati pa
nisam ni pitala. Tata mi je htio ispričati njihovu sretnu priču.
Ovako je ispalo odlično. Sinčića su usvojili kad je imao dvije i
pol godine. Dječak se rodio u romskom naselju u okolici Čakovca
kao jedno od četrnaestoro djece u toj obitelji. Sva su im djeca
oduzeta zbog nepojmljivo strašnih uvjeta u kojima su živjeli.

Posvojenje nije šoping

Nije točno da se u Hrvatskoj ne može usvojiti dijete, kaže otac.
Ali puno ljudi ne bi malog Roma. A oni su, kaže, htjeli samo
dijete. Ne naciju, vjeru i boju kose. I dobili su ga prilično
brzo. Pa i beba se nosi u trbuhu devet mjeseci. Mole me da
izostavim imena jer mali će u školu i bolje je da ne dođe u
razred kao ”zvijezda” o kojoj su već pisali mediji. A početak je
i kod njih bio isti kao i uvijek. Kod ovog zagrebačkog para – on
danas 47 godina, ona 44 – s plodnošću nije išlo. Kad su shvatili
da i neće, krenuli su u potragu za djetetom.

Otac kaže kako ljudi obično ulaze u to preplašeni, puni
dezinformacija i predrasuda, a to treba demistificirati jer
postupak je zapravo dosta jednostavan i normalan. No parovi bi na
posvojenje trebali gledati kao na dugoročni plan da se nekom
djetetu da mogućnost odrastanja u obitelji, a tek nakon toga da
se oni sami realiziraju kao roditelji. To je put pun
neizvjesnosti, strepnje, očekivanja i emocija, a uz to i truda da
se prođu propisane stepenice i zadovolji procedura. Ali ne možeš
ni očekivati da će ti beba pasti u krilo. Posvojenje nije šoping.
A i djece s čistim papirima je malo. No, mi smo, kaže, na kraju
mogli usvojiti i šestero djece da smo htjeli.

Put do registra posvojitelja

Prvi je korak javiti se centru za socijalni rad po mjestu
stanovanja i podnijeti zahtjev, a oni su se odmah uključili i u
građansku udrugu Adopta koja se osnovana za podršku
usvojiteljima. Prikupljanje papira traje doslovno jedno
prijepodne, puno kraće nego kad izgubiš novčanik s dokumentima. U
centru vam dodijele socijalnog radnika koji će voditi postupak.
Nakon razgovora i psihotesta i drugih tehnikalija, dužni ste
proći edukaciju za buduće roditelje koja traje šest mjeseci
jednom tjedno. Tek kad dobijete pozitivan nalaz, ulazite u
registar posvojitelja.

Oni su prošli taj trening u udruzi Adopta o kojoj govore u
superlativima. Pitam što ih tamo uče. Ma tisuću stvari na koje
uopće niste ni pomislili, a koje su nam bile tako korisne, kažu
mi ovi dragi ljudi. ”A o čemu vi uopće pričate”, upada dječak
podižući glavu s igrice na mobitelu. ”Znajte da vas ja sve
čujem”. Smijemo se. On prevrne čips na pod. Jao, kaže mami. Kad
ste ušli u registar posvojitelja, nastavljaju roditelji, onda je
sve na vama. Mi smo kontaktirali s desetak centara za socijalni
rad po Hrvatskoj, slali mailove, raspitivali se. Ne treba čekati
da vas zovu, tražite i zovite sami.

Ako nemate predrasuda, najlakše je u Čakovcu

Na koncu smo čuli za Čakovec. Da je tamo najlakše. Ako nemate
predrasuda. Sjeli smo u auto i otišli k njima. Došli smo u centar
koji po svemu odgovara najboljim europskim standardima, od zgrade
do stvarno divnih profesionalaca koji tamo rade. Rekli smo im da
bismo htjeli dijete do pet godina. Socijalna radnica pitala nas
je odmah imamo li kakva ograničenja u vezi etničke pripadnosti,
vjere itd. Nemamo. To nam je najsporednije na svijetu. Onda
krećemo, rekla je. I zapamtite da o svemu morate jako dobro
promisliti i da uvijek možete napraviti korak natrag.

Za dva tjedna, bilo je to prije Božića, nazvala nas je: “Dječak
vas čeka. Dođite si po sineka i nosite ga pod bor”. Tada još ni
tri mjeseca nismo bili u registru. Ja sam tog istog dana
potpisala ugovor o radu na godinu dana nakon što sam dugo bila
bez posla, priča mama. No muž je rekao da ne brinem, on će uzeti
porodiljski. To mi je najljepše doba u životu, kaže suprug.

Cijelu priču pročitajte na portalu Telegram.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije