UDRUGA POMOĆ NEIZLJEČIVIMA Neraskidiva veza i nakon od smrti nekog od štićenika

Udruga provodi radionice procesa žalovanja s članovima obitelji svojih bivših štićenika. Polaznici su im zahvalni što i nakon smrti najmilijih vode brigu o njima

Mr. palijativne skrbi Renata Bermanec, predsjednica udruge Pomoć neizlječivima, i Spomenka Tomašić, bacc. med. techn., voditeljica Posudionice ortopedskih pomagala u sklopu Udruge, pokrenule su radionice žalovanja.

Na njih pozivaju dragovoljce, koji se teško nose s gubitkom najbližih osoba, s kojima su surađivali za života osoba kojih nema više među nama, a Udruga je u domeni svoga djelovanja o njima vodila skrb.

– Želimo onima koji su ostali bez najmilijih pokazati da nisu sami, da smo mi uz njih i u trenutku kada se naša fizička veza prekida vraćanjem ortopedskog ili drugog pomagala umrle osobe, želimo im reći da su sada ostali oni kojima želimo pomoći – kaže predsjednica mr. Bermanec. U tome su suradničku ruku potražili kod Zagrepčanke Zdenke Pantić, profesorice psihologije i sociologije, obiteljske terapeutkinje.

Njezino glavno područje interesa je obitelj, partnerski i obiteljski odnosi, posebno roditelji i djeca, problemi odrastanja i identiteta, trauma i tortura, psihoterapija i ljudska prava, psihologija pomirenja. Jedna od takvih radionica održana je u četvrtak, 30. svibnja u prostorima Doma zdravlja Čakovec na kojoj su bili oni koji su ostali bez roditelja, bračnih drugova i djece. Govorili su o temi suočavanja sa smrću, odnosno potrebi razgovarati i tome kako bi shvatili da nisu sami.

– Premda je sve u času smrti drage osobe nestvarno i tužno, nejasno i nesigurno, čovjek se osjeća sigurnije kada su i u takvim okolnostima uz njega prijatelji, znanci, oni koji s njim dijele i teške trenutke. Kad izgubimo dragu osobu, suočavamo se s do tada nepoznatim osjećajima. Te osjećaje ni mi sami ne razumijemo, a kamoli da ih razumiju naši bližnji – rekla je pri susretu s polaznicima profesorica Pantić.

Rečeno je da kada izgubimo dragu osobu, suočavamo se s do tada nepoznatim osjećajima. Te osjećaje ni mi sami ne razumijemo, a kamo li da ih razumiju naši bližnji.

Susret s gubitkom bližnjega uvijek je velika prekretnica u životu. Žalovanje je uvijek bolan proces. Ono ima svoje točno određene faze. To je zahtjevno i stresno razdoblje u životu svakog čovjeka. U tom vremenu čovjek si često postavlja pitanje kojeg se ujedno i boji: Jesam li ja uopće normalna osoba?

Čovjek se ponekad srami svojega žalovanja. O tim stvarima teško govori i s najbližima pa, kako je rečeno, ovakva okupljanja su melem za ranjeno srce. Prema riječima organizatorica, ovakvih radionica će biti više. Ukoliko ima zainteresiranih mogu se javiti na adresu Udruge, odnosno njihove brojeve telefona koji se nalaze na njihovoj  web, stranici.

U povratnim informacijama polaznika čuli smo pozitivna razmišljanja o tome, ali i riječi zahvale za sve ono što je Udruga učinila za njihove najmilje u trenutku njihovih bolesti pa su neki od njih čak i pitali na koji način oni sada mogu pomoći Udruzi?