Međimurski internetski portal www.emedjimurje.hr pokrenuo je rubriku Pitanja i odgovori. Putem rubrike u našu redakciju pristiglo je pitanje (pismo) čitatelja koji upozorava na veliki broj nesreća na opasnom raskrižju Ulice Ivana Sokača i Ulice Tomaša Goričanca na čakovečkom Jugu za što nam je proslijedio i nekoliko fotografija. Pitanje čitatelja uputili smo na adresu Grada Čakovca, a odgovor je stigao od zamjenika gradonačelnika Zorana Vidovića.
Pitanje:
Riječ je o spornom raskrižju Ulice Ivana Sokača i Ulice Tomaša Goričanca na čakovečkom Jugu, kojim vjerujem i vi često prolazite. Živim na navedenom raskrižju (Ivana Sokača 27) već dvadesetak godina i nimalo se ugodno ne osjećam u vlastitom dvorištu. Sve je počelo izgradnjom trgovačkog centra Betex te općenito većim naseljavanjem Juga čime ulica Tomaša Goričanca postaje najprometnija ulica u tom čakovečkom naselju.
U početku manje prometne nesreće za koje smo vjerovali da su slučajnost danas su “normalna” stvar. U proteklih 15 godina na navedenom se raskrižju desilo preko 100 prometnih nesreća od čega je minimalno 15 puta auto završio u dvorištu ili živici (što možete provjeriti i u PUM, iako brojne nesreće policiji ni nisu bile dojavljene).
Naravno, prilikom gotovo svake nesreće jedan od auta u potpunosti bi doslovno preletio preko pješačke staze čime život svakoga u blizini biva ugrožen. Bilo je i nesreća s težim ozljedama unesrećenih i većom materijalnom štetom, a jedan je stariji gospodin i preminuo u bolnici, ali više od mjesec dana nakon nesreće pa smrt nije tretirana kao posljedica prometne nesreće.
No ipak, vrhunac slavne povijesti ovog raskrižja je definitivno 2000. godina kada je manji kamion za vlastiti prijevoz završio ni više ni manje nego u našoj spavaćoj sobi. Sreća da u sobi nikoga nije bilo, jer su komadi zida bili po cijeloj sobi a rupa od udarca bila je promjera 1,5 metar. Vjerujem da možete pronaći nešto o toj nesreći i u svojim arhivima, jer se sjećam da je slika bila na naslovnici Lista Međimurje.
Jadna bandera, već dvadeseta po redu, također je nebrojeno puta sravnana sa cestom. Nakon te nesreće, gospoda zadužena za ceste i sigurnost na cestama uočila je da nešto nije u redu s tim raskrižjem. Na raskrižju je najprije postavljeno jedno ogledalo, potpuno beskorisno i na pogrešnoj strani, a kasnije i drugo na suprotnoj strani koje bi i imalo funkciju da ga netko koristi.
Nesreće su se nastavile, a nedugo nakon toga otvorena je i nova Druga osnovna škola te su postavljeni simbolični “ležeći policajci” koji ipak više podsjećaju na zebru a koje većina vozača mudro zaobilazi ukoliko nema vozila iz suprotnog smjera. Uzrok nesreće uvijek je isti, jedan auto dolazi iz smjera škole, a drugi iz smjera Betexa. Budući da auto iz smjera Betexa ima prednost, ovaj iz smjera škole (krivac) ga mora propustiti ali ne može ga u potpunosti vidjeti zbog parkirališta ispred crkve.
Tome pridodano malo nepažnje, i nesreća je neizbježna. Iako uvelike ovisi o brzini kutevi sudara najčešće su takvi da barem jedan auto završi na pločniku, živici ili dvorištu. Plašim se pomisli što bi bilo u slučaju da imamo betonsku ogradu kao brojne kuće u susjedstvu. No, što je tu je, raskrižje je takvo kakvo je, ulice su takve, parkiralište je tamo i tu se ništa ne može promijeniti.
No, zar se zaista nište ne može napraviti? Zar ne bi mogli postaviti bilo kakvo dodatno upozorenje da se radi o vrlo opasnom raskrižju? – Postaviti stupove žute boje poput mačjih očiju da vozači povećaju oprez! Zar se nakon svega ne mogu postaviti pravi čvrsti ležeći policajci zbog kojih bi vozači bili prisiljeni usporiti? Deset sekundi koje će svaki vozači izgubiti da uspori sigurno su vrijedne sigurnosti koju će imati svaki sudionik prometa na raskrižju.
Zar je stvarno potrebno da netko izgubi život na tom raskrižju da bi netko reagirao? Osim vozila, raskrižje je iznimno frekventno za pješake, djeca svakodnevno tim putem odlaze u školu, majke vode djecu na igralište preko puta, ljudi šeću pse u parku, studenti svakodnevno odlaze u menzu tim putem. Bilo tko od njih se u svakom trenutku može naći na putu autu koji nekontrolirano leti prema njemu.
A onda će biti kasno. Ne moram ni spominjati da bi za mene i moje ukućane svaka košnja trave ili živice te običan prolazak kroz dvorište mogli biti kobni. Jesu li zaista novci potrebni za uređenje tog raskrižja veći od vrijednosti ljudskog života?? Ovakvo stanje raskrižja je čisto provociranje sudbine i pitanje vremena kad će netko ozbiljnije stradati. Molim Vas razmislite i poduzmite nešto.
Odgovor:
Nakon razgovora sa stručnim službama i odgovornim osobama u PU Međimurskoj, te sa gradonačelnikom i stručnim službama Grada Čakovca pristupit ćemo cjelovitom rješavanju prometnih problema na čakovečkom Jugu. Prvo ćemo uključiti što više mjerodavnih osoba i stručnjaka te odraditi u što kraćem roku radni sastanak i izvršiti detaljnu analizu stanja na prometnicama, uključiti i izrađivače prometne studije Grada Čakovca i iznaći rješenja koja će pridonijeti prometnoj sigurnosti.
Ovih dana očekujem prometna rješenja od strane dr. prometa Gorana Kosa za ulicu J.Bedekovića kod vrtića “Maslačak” i obližnjeg raskršća. Isto tako se traži uređenje postojećih “hupsera” u ulici Tome Masaryka prema pravilima struke prilagođeni osobama sa posebnim potrebama. Ovim putem pozivam vozače na poštivanje prometnih propisa jer sam siguran da nam je svima cilj što manje prometnih nezgoda u gradu.
