Na današnji dan prisjećamo se Đorđa Balaševića, umjetnika čije su pjesme bile soundtrack života i čije stihove mnogi i danas pjevaju s posebnom emocijom.
Na današnji dan prisjećamo se Balaševića, čovjeka čije su pjesme bile više od glazbe. Za mnoge su bile utjeha, podsjetnik na mladost, ljubavi i sve one male životne trenutke koje je znao pretočiti u stihove kao malo tko.
Đorđe Balašević rođen je 11. svibnja 1953. u Novom Sadu, a tijekom desetljeća postao je jedan od najvoljenijih kantautora ovih prostora. Njegove priče o običnim ljudima, panonskim ravnicama, izgubljenim ljubavima i prolaznosti vremena stvarale su poseban svijet u kojem su se generacije prepoznavale.
Zašto je Balašević bio više od glazbenika
Od prvih uspjeha sa skupinama Žetva i Rani mraz pa do bogate samostalne karijere, ostavio je niz pjesama koje su postale dio kolektivnog sjećanja. “Priča o Vasi Ladačkom”, “Lepa protina kći”, “Panonski mornar” i mnoge druge nisu bile samo hitovi, nego male životne priče koje su slušatelji osjećali kao svoje.
Na koncertima je stvarao atmosferu kakva se rijetko doživljava. Publika nije dolazila samo slušati pjesme, nego i slušati priče, smijati se i ponekad zaplakati. Njegov humor, toplina i neposrednost činili su svaki nastup posebnim susretom.
Balašević i poruke koje i danas odzvanjaju
U teškim vremenima bio je glas razuma i mira. Njegove antiratne poruke i pozivi na razumijevanje ostavili su dubok trag, a mnogi ga pamte kao umjetnika koji je uvijek birao ljudskost.
Njegovi stihovi i danas se citiraju, dijele i pjevaju, a mlađe generacije otkrivaju ih iznova, pronalazeći u njima istu emociju koju su osjećali i njihovi roditelji.
Odlazak koji je mnoge dirnuo
Đorđe Balašević preminuo je 19. veljače 2021. u Novom Sadu od posljedica bolesti uzrokovane koronavirusom. Vijest o njegovoj smrti izazvala je val tuge diljem regije, a ljudi su se spontano okupljali na trgovima, uz svijeće i pjesmu, opraštajući se od umjetnika koji je obilježio njihove živote.
I danas, kada zasvira neka njegova pjesma, čini se kao da je i dalje tu, negdje između stihova i sjećanja. Možda je upravo u tome njegova najveća ostavština – osjećaj da nas razumije, čak i kada ga više nema.
