Steinbeck je Nobelovac čija djela poput Plodova gnjeva, O miševima i ljudima i Istočno od raja i danas zvuče snažno, stvarno i bolno aktualno.
Steinbeck je pisac kojeg mnogi otkriju u školskoj lektiri, a onda mu se vraćaju kasnije, kad život postane složeniji i kad se shvati koliko su njegove rečenice jednostavne, a zapravo teške. John Ernst Steinbeck (1902.–1968.) bio je američki književnik koji je 1962. dobio Nobelovu nagradu za književnost za realističnu i maštovitu prozu u kojoj se spajaju suosjećajan humor i oštar društveni uvid. Napisao je 33 knjige, među njima romane, publicistiku i zbirke pripovijedaka, a dio njegova stvaralačkog kruga važan je i zbog prijateljstva sa znanstvenikom Edwardom Rickettsom.
Steinbeck nije bio pisac velikih junaka ni spektakularnih zapleta. Njega su zanimali “mali ljudi” – radnici, lutalice, obitelji na rubu, oni koji žive od danas do sutra. Upravo zato njegova djela i danas zvuče blisko.
Steinbeck i djela koja su obilježila američku književnost
Kad se govori o njegovu opusu, gotovo je nemoguće zaobići Plodove gnjeva. Na površini, to je priča o obitelji Joad koja tijekom Velike depresije napušta prašnjavu Oklahomu i odlazi u Kaliforniju u potrazi za poslom i dostojanstvom. No ispod konkretne sudbine krije se snažna optužnica protiv sustava koji siromašne čini još siromašnijima. Roman je istodobno dokument vremena i univerzalna priča o gubitku doma, o solidarnosti i o tihoj, ali upornoj ljudskoj snazi.
Sasvim drugačijim, ali jednako snažnim tonom odjekuje O miševima i ljudima. Kratka priča o dvojici sezonskih radnika koji sanjaju vlastitu farmu zapravo je meditacija o prijateljstvu, usamljenosti i krhkosti snova. Tragedija dolazi gotovo tiho, bez velike retorike, a upravo u toj suzdržanosti leži njezina snaga.
U romanu Istočno od raja Steinbeck se vraća dolini Salinas i ispisuje veliku obiteljsku sagu. Kroz sudbine dviju obitelji propituje odnos dobra i zla, slobodne volje i naslijeđa. To je njegovo najambicioznije i jedno od najosobnijih djela, roman u kojem se osjeća autorova potreba da razumije vlastite korijene i moralne dileme koje prate svaku generaciju.
Kraći roman Biser djeluje poput parabole. Siromašni ribar koji pronađe golemi biser vjeruje da je napokon pronašao izlaz iz bijede. Umjesto sreće, bogatstvo pokreće lanac pohlepe, nasilja i tragedije. Jednostavnom pričom Steinbeck postavlja pitanje koliko je tanka granica između nade i propasti.
U Tortilla Flatu i Ulici konzervi pokazuje pak svoju topliju, duhovitiju stranu. To su priče o osebujnim likovima s kalifornijske obale, o prijateljstvu, sitnim prijevarama i malim radostima. I dok su ti junaci često na društvenoj margini, Steinbeck ih prikazuje s razumijevanjem i nježnošću, bez imalo podcjenjivanja.
Ne treba zaboraviti ni Crvenog ponija, priču o odrastanju i prvom susretu s gubitkom. Upravo u tim intimnim trenucima vidi se koliko su rana iskustva iz djetinjstva oblikovala autorovu osjetljivost prema slabima i ranjivima.
Lijevi krugovi, sumnje i Hladni rat
Steinbeckov politički put bio je složen i često proturječan. Tridesetih godina približio se ljevičarskim intelektualnim krugovima, družio se s radikalnim piscima poput Lincolna Steffensa i bio član Lige američkih pisaca, organizacije povezane s Komunističkom partijom. Potpisivao je javne istupe i podržavao sindikalne borbe, a prijateljevao je i s dramatičarom Arthurom Millerom, kojeg je javno podupro u vrijeme saslušanja pred Odborom za neameričke aktivnosti. Ipak, njegova politička uvjerenja nisu bila jednoznačna ni trajno vezana uz jednu ideološku stranu. Tijekom Hladnog rata 1952. godine ponudio je svoje usluge CIA-i, iako nije poznato je li ikada doista radio za Agenciju. Istodobno, sovjetski KGB ga je prilikom posjeta SSSR-u 1947. sumnjičio da je američki agent, što dovoljno govori o njegovoj poziciji između ideoloških blokova.
Kasnije se njegov politički profil dodatno zakomplicirao. Iako je ranije bio percipiran kao autor blizak ljevici, tijekom Vijetnamskog rata 1967. izvještavao je s terena i zauzeo stav koji je bio naklonjen američkoj vojsci, što je izazvalo kritike i optužbe da je iznevjerio vlastitu prošlost. Njegovo prijateljstvo s predsjednikom Lyndonom B. Johnsonom također je utjecalo na percepciju njegovih stavova. U isto vrijeme žalio se na pritiske američkih vlasti: prema svjedočenju njegova sina, FBI pod vodstvom J. Edgara Hoovera redovito ga je nadzirao, a porezne vlasti navodno su mu godinama provodile kontrole. U jednom pismu glavnom državnom odvjetniku 1942. ironično je napisao kako ga tretiraju kao “neprijateljskog stranca”. Steinbeck je tako ostao pisac koji nije pripadao nijednom taboru u potpunosti – kritičan prema sustavu, ali i skeptičan prema ideološkim krajnostima.
Ono što Steinbecka čini suvremenim jest način na koji piše o nepravdi bez dociranja, o siromaštvu bez romantiziranja i o ljudima bez patroniziranja. U vremenu kada se ponovno govori o migracijama, rastu cijena i nesigurnim poslovima, njegove teme zvuče kao izvještaj, a ne kao povijest.
Zato se Steinbeck čita i danas – jer ne piše o “problemima”, nego o ljudima. A ljudi se, bez obzira na stoljeće, prepoznaju u istoj potrebi za dostojanstvom, sigurnošću, pripadanjem i nadom.
Simbolično je podsjetiti: Steinbeck je rođen na današnji dan, 27. veljače 1902. godine.
