14. kolovoza 1912. godine u Donjem Pustakovcu u obitelji Ivković za vrijeme Austro-Ugarske monarhije rođena je Klara Purić. Uz troje braće provela je siromašno, ali toplo obiteljsko djetinjstvo ispunjeno igrama u prirodi, radom u polju, učenjem u pučkoj školi, obradom lana u ledenoj vodi i tkanjem duboko u zimskim noćima uz svjetlost petrolejke, pečene tikve, jabuke, koštice i miris lepinja iz krušne peči.
Iako teško, gladno, bosonogo i promrzlo, djetinjstvo za vrijeme 1. svjetskog rata ostalo joj je u najljepšem sjećanju. Zbog siromaštva, neimaštine, nezaposlenosti roditelja i malo zemljice koja nije mogla prehraniti šest gladnih usta bila je prisiljena sa sestrom otići trbuhom za kruhom u svijet.
Kao 12-godišnja djevojčica otišla je s pinklecom na ramenu u Beograd služiti u bogatu židovsku odvjetničku obitelj. Tu je provela mladenačke dane s djecom poslodavaca, svojim vršnjacima, služeći im i kriomice uživajući u rijetkim trenucima, biti kao oni, mlada i zaigrana. Svaki zarađeni novčić slala je u Međimurje roditeljima.
Nije išla u školu kao djeca gospode, ali je svaki dan bila prisiljena ići u životnu školu u kojoj je stekla veoma korisna iskustva uz školovanu kuharicu, spremačicu, dadilje, vrtlaricu i gospodu kojih je svakodnevno bilo u kući.
Tu je od židova stekla prva znanja o zdravoj prehrani, prirodnoj ljekarni, pripremi ljekovitog bilja, čajeva, krema, masti, tinktura, spremanju voća i povrća za zimu, higijeni, održavanju čistoće, kulturi ophođenja s gospodom, upoznala je druge kulture, vjere i običaje.
Jedno popodne tjedno mogla je iskoristiti za druženje sa sestrom i drugim djevojkama u parku na Dedinju. Iako su u obitelji u kojoj je služila bili dobri prema njoj i darivali je za blagdane kao člana obitelji, bilo je najteže za blagdane daleko od svoje obitelji i topline roditeljskog doma.
Najteže je bilo kad su sestra i njezin suprug aktivista ondašnje KP bili prisiljeni otići iz Beograda zbog ilegalnog političkog djelovanja u ondašnjoj Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Dolaskom nacizma na vlast u Njemačkoj, životi židovskih obitelji bili su u opasnosti pa je obitelj u kojoj je služila odlučila preseliti u Izrael.
Klara je bila pred izborom, otputovati sa židovskom obitelji u Izrael ili se vratiti u Međimurje. Vratila se u svoje Međimurje u 21. godini života. Nije joj bio problem udati se jer je bila drukčija od djevojaka koje su živjele doma. Kao “gradska” djevojka smjelije obučena, gordija ponašanja, stečenim iskustvima u bijelom svijetu, udala se za Rudolfa Purića, trgovca stokom iz Hodošana koji je bio poželjan i “fejst dečko”.
Rodila je troje djece, a najmlađi sin je kao dojenče umro. Preživjeli su teške dane 2. svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pune neizvjesnosti, neimaštine, preživljavanja od danas do sutra. Kad je rat završio i konačno se ponadala boljim danima života poslije poratnih 50-tih godina u Jugoslaviji, umro joj je suprug od srčanog udara.
Ostala je sama mlada udovica s dvoje djece, dvije kravice u štali, malo zemljice i dugovima koji su se vukli od poratnih dana. Na koljenima je molila nemilosrdnog vjerovnika da joj ne odvede iz štalice jedini izvor prehranjivanja djece- kravicu. Maloljetni sin bio je prisiljen nadničariti po selima iako je bio u školi jedan od najboljih učenika, kako bi preživjeli.
Poslije smrti supruga ostala mu je vjerna do 100. godine, iako je bilo onih koji bi rado s njom podijelili život. Djeca su joj zbog neimaštine i nemogućnosti školovanja bila prisiljena otići u svijet trbuhom za kruhom kao i većina Međimuraca u 60-tim godinama.
Jedino za što je živjela bili su unuci koje je deset godina pazila dok su djeca danju i noću mukotrpno služila u tuđem svijetu kako bi si osigurali minimum materijalne egzistencije i što brži povratak kući. Danas živi u petoj državi – Republici Hrvatskoj.
Unuci i praunuci su visokoobrazovani ljudi ili se školuju u Hrvatskoj i inozemstvu i materijalno su osigurani. Često osjeća da ovo više nije njezin svijet, da mu više ne pripada, pogotovo od kad joj je umrla kćer i sva braća i moli se Bogu da je uzme k sebi. – Sama sebi sam već dosadna, a kamoli mojoj snahi koja mene i ja nju trpimo već 50 godina, govori stogodišnjakinja.
No, Bog joj još i u 100-toj daje čudesne snage da pješke obilazi mlađe od sebe koji su prikovani uz krevet, posjećuje grobove svojih najmilijih, ode na svetu misu za vrijeme dana jer ju sluh i vid već slabo služe, ode do dućana po bombose, pošpota i na red pozove unuke ,snahu, sina, zeta, praunuke….
Često se sjeća svojih teških dana života i ne može vjerovati kakav je to današnji svijet: svi sve imaju, a opet su svi nezadovoljni.
