Vericu Krampač život nije mazio od djetinjstva - prolazila je svakakve nedaće, a utjehu je pronašla u čaši. Otkrila nam je kako se othrvala i izborila za svoj život i svoju djecu!
Verica Krampač, rodom iz Goričana, a sada korisnica doma u Vugrišincu, nedavno je navršila 60 godina.
Ova majka petero djece, baka jedanaestero unučadi i prabaka jednog praunuka u životu je proživjela puno nevolja. Život joj nije bio bajan, rekla je sama za sebe.
U toj boli, tijekom godina nedaća i teškog života, okrenula se čaši u kojoj je godinama pronalazila utjehu.
U trenu kada smo je upoznali, 28. studenog, otvoreno nam je rekla i pohvalila se kako već 28 godina ne pije, uspjela se ipak othrvati ovisnosti. Ovo je njezina priča, njezin članak – posveta hrabroj ženi i požrtvovnoj majci.
Majka alkoholičarka, suprug bez posla
“Moja majka je bila alkoholičarka, a otac je umro mlad, s 42 godine. Mene je odgojila teta, a moja najveća greška je bila što sam se s 18 godina preselila natrag kod mame.
Ja sam se 1984. udala za mog supruga, a kako nije radio i zarađivao i još je k tome znao i popiti, moja ga je majka iznimno mrzila i cijelo vrijeme me prisiljavala i nagovarala da ga ostavim, da se rastanemo.
Ubrzo je došlo prvo dijete, pa drugo, treće – Želimir, Đurđica i Slavica… i kada sam bila trudna s četvrtim djetetom, Mihaelom, počeo je rat, a suprug je otišao na ratište.
Zarađivala sam za cijelu obitelj, radila sam u tvornici Viko u Goričanu (kasnije Meiso, op. a.). Često smo se nalazili u situaciji da nemamo novce ni za kruh, a moja majka nam zbog svoje mržnje, ali i alkoholizma nije pomagala, već je stalno kritizirala.
I suprug je znao popiti… nekada bi otišao na biciklu ujutro i cijeli dan se ne bi vratio. Nisam znala kamo odlazi, samo da ne radi. Tako se nekada živjelo.
Zbog velikog stresa i činjenice da nitko nije zadovoljan mojim životom, pa ni ja sama, počela sam piti, nekoliko godina nakon udaje, u alkoholu sam našla svoju utjehu. Ako već nikoga tada nije bilo briga za mene…”, započela je svoju priču Verica Krampač vrlo polako i tiho. Sjećanja su bila bolna.
15. svibnja 1997. – dan kada se sve promijenilo
“Nisam imala mogućnost odseliti se od majke, nismo imali novaca. No, usprkos alkoholu i suprugovom zanemarivanju, trudila sam se, radila sam, gurala sam dalje.
To nije bilo dovoljno – 1995. godine tadašnji Centar za socijalnu skrb oduzeo mi je troje djece, a tražili su mene i muža da se rastanemo, jer bi to bilo najvjerojatnije najbolje za svaku stranu. Suprug to nije htio.
Počela sam tražiti pomoć, znala sam da moram vratiti svoju djecu. Centar nije imao mogućnost pomoći sa smještajem, Općina je htjela pomoći sa starim učiteljskim stanom, no on je na kraju bio prodan.
Tada smo kupili kuću u Hodošanu i 1997. godine saznala sam da sam opet trudna – moj anđeo, moj ‘apstinent’ Luka je bio na putu. 15. svibnja 1997. godine prestala sam piti, bez odlaska u bolnicu, bez ijedne tablete.
Jednostavno sam rekla da je dosta, ja to mogu i ja to želim, za sebe i svoju djecu! Luka je tako u mom trbuhu sa mnom prošao kroz prvo razdoblje odvikavanja.
Tada sam zajedno sa suprugom odlazila na sastanke Kluba liječenih alkoholičara u Prelogu, gdje mi je jako pomogla doktorica Diana Uvodić-Đurić. Ona nam je na kraju pomogla i napisati zamolbu Centru da nam vrate djecu – sva su moja djeca konačno bila na okupu, pod našim krovom 2000. godine”, otvoreno nam je ispričala Verica Krampač.
Primijetili smo da bi joj riječi, svaki put kada bi govorila o svojoj djeci, bile glasnije, a ton čvršći – kao da su njezina djeca bila njezina snaga.
Bolest i napuštanje
Težak život i posao, više poslova u isto vrijeme kako bi prehranila obitelj, na koncu i rad na poljoprivrednom dobru po kiši, hladnoći i blatu ostavili su traga na njoj. Počela je sve više obolijevati i više nije mogla raditi. Godine teškog života došle su i fizički na naplatu, a suprug je jednostavno – otišao.
“Prije deset godina suprug me ostavio, preko interneta je našao drugu. Na sudu smo se potom razveli. Tako sam ja isključivo počela živjeti za svoju djecu.
Kada nismo imali novaca, nosila bih s posla gablec njima. Ja nisam jela samo da oni ne budu gladni. Prošli smo kroz zaista teška vremena, no digli smo se na noge, moja djeca i ja. Doista sam se borila za njih. Dan-danas mi dr. Uvodić-Đurić zna reći: ‘Verica, kako ste to sve mogli izdržati?’
I kad sam se jako razboljela, kada mi je pukla plućna mrežica i kada sam operirala tumor na vratu, kada se nisam mogla sama hraniti, dalje sam se borila.
Nakon operacije tumora nije mi bilo dobro, moja su me djeca pokušavala na sve načine oraspoložiti, brinuti se za mene, no meni je trebala pomoć stručnjaka. Prije dvije godine došla sam u dom za odrasle osobe u Vugrišincu s 48 kilograma, slaba, onemoćala. I opet sam se oporavila, a danas sam sretna i ništa mi ne fali.
Ponosna sam majka, sva su moja djeca zaposlena i imaju stabilan i sretan život. Ponosna sam baka i ponosna sam prabaka. Moja djeca sada pomažu meni, redovito me posjećuju – oni su uvijek bili uz mene. Doista mi ništa ne nedostaje”, s osmijehom na licu kaže ova hrabra žena.
“Ja to mogu, ja to hoću, ja to želim!”
S obzirom da se od 15. studenog do 15. prosinca obilježava Mjesec borbe protiv ovisnosti, zamolili smo Vericu Krampač za poruku onima koji misle da izlaza iz ovisnosti nema, za one koji se pokušavaju osloboditi okova alkohola ili droge ili pak kockanja.
“Kada sam odlučila više ne piti, ponavljala sam u sebi cijelo vrijeme ‘Ja to mogu, ja to hoću, ja to želim!’. Ta moja ‘molitva’ ili ‘meditacija’ je bila toliko jaka da sam samu sebe uvjerila u nju.
Ohrabrujte sebe, poštujte se, recite sami sebi ‘Ja to mogu, ja to hoću, ja to želim!’ Borite se za sebe!”
