Davor Bobić jedan je od najpoznatijih živućih hrvatskih skladatelja
Ovaj izrazito plodan autor s varaždinskom adresom skladao je više od 200 djela. Manje je poznato da je, kako sam kaže, „50 posto Međimurec” po maminoj strani.
S dugogodišnjim ravnateljem Varaždinskih baroknih večeri, dio kojih se već niz godina održava i u Međimurju, razgovarali smo o međimurskim korijenima, odrastanju u Nedelišću, utjecaju međimurske popevke na njegova djela i drugim temama.
Djetinjstvo u Međimurju
– U Nedelišću sam proveo formativne godine, tamo smo živjeli do vremena kad sam bio 3. razred osnovne škole. Velik dio ljeta provodio sam kod djeda i bake: djed Franjo Đunđuš bio je iz Pušćina, a baka Regina rođena Branilović iz Nedelišća. Kad su oboje preminuli, dok sam studirao u Kijevu, napisao sam Drugu sonatu za koncertnu harmoniku kao sjećanje na njih i u finale stavio temu iz „Vuprem oči”. To je danas moje najizvođenije djelo za harmoniku. Nedavno mi se javila studentica iz Kijeva koja piše doktorat o toj sonati, i njoj sam objašnjavao kako sam koristio međimurske popevke – naglašava Bobić, kojega je u Nedelišću često čuvala i prabaka Terezija.
– Od nje potječe legenda na temelju koje sam napisao zborsko djelo „Svečari”. Bila je krupna žena u narodnoj nošnji – rubac, crna široka haljina – koje sam se pomalo bojao. (smijeh)
Za Pjevački zbor „Josip Štolcer Slavenski” napisao sam „Međimurski triptih”, a za Ansambl „Pučpuljike” obradu skladbe „Grad se beli”. Trenutačno pišem „Međimurske tri pjesme” za sopranisticu Mariju Vidović iz Donje Dubrave i Varaždinski trio – praizvedba će biti u siječnju. Najveći iskorak bile su „Međimurske legende” za sopran i simfonijski orkestar, većinom s tekstovima pokojnog Florijana Andrašeca, posvećene Evelin Novak.
Moja je supruga Lidija inače 12 godina i radila u Čakovcu u Umjetničkoj školi „Miroslav Magdalenić”. Za jednog od svojih učenika, Janka Bedića, napisao sam „Međimurski ples” za violinu, koji se također često izvodi – ističe varaždinsko-međimurski skladatelj, koji radi kao redoviti profesor u trajnom zvanju na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Osnovnu i srednju glazbenu školu te gimnaziju završio je u rodnom Varaždinu, dok je kompoziciju, glazbenu teoriju i klasičnu harmoniku diplomirao na Državnom konzervatoriju „Pjotr Iljič Čajkovski” u Kijevu.
Popevka u srcu
– Kod Pušćina smo imali zemlju, a nakon povratka iz Njemačke baka i djed kupili su kuću kod dravskog mosta u Varaždinu. Tu sam kuću kasnije renovirao i u njoj danas živim. Baka Regina pjevala je u crkvenom zboru, voljela plesnu glazbu, a ujak svirao trombon u tzv. pleh-mužiki. Moj otac je slikar, a s njegove strane također je bilo pjevača i svirača, ali nitko od njih profesionalac. Međimurje je duboko obilježilo moj glazbeni izričaj: međimurski melos koristio sam, primjerice, i u baletu „Veronika Desinićka”, koji je nagrađen nagradom „Boris Papandopulo” – objašnjava naš sugovornik, koji je i vanjski suradnik na Sveučilištu Sjever, gdje predaje osnove polifonije i digitalnu audio-produkciju. U Osijeku je sudjelovao u pokretanju studija tambure, muzikoterapije, kompozicije, teorije glazbe i gitare.
Poseban uspjeh požnjeo je i njegov balet „Snježna kraljica”.
– Doista, radi se o ogromnom uspjehu. U godinu dana izveden je više od 20 puta, a vidjelo ga je 15-ak tisuća ljudi. Nastao je u koprodukciji HNK-a Osijek i HNK-a Split. Koreografiju i režiju potpisuje Svebor Sečak. Iduće su sezone planirana gostovanja u Zagrebu, Rijeci i Ljubljani.
Ove se godine održavaju 55. Varaždinske barokne večeri, prvi put s čak 17 zemalja partnera, što je rijetkost i u svijetu. Varaždin ima festival ranga svjetskih centara rane glazbe. Ušli smo i u REMA-u, krovnu europsku organizaciju festivala rane glazbe i pozvani u predsjedništvo.
Partneri su nam festivali poput onoga u Bostonu i Bachov festival u Leipzigu. Posebno sam ponosan na koncept zemlje partnera, jedinstven u svijetu. Barokne večeri održavaju se i izvan Varaždina: u Međimurju to će biti u Macincu i Prelogu, a prethodnih godina organizirali smo ih i u Nedelišću, Lopatincu… Ove je godine naglasak stavljen na Macinec, u kojem su obnovljene orgulje – dodaje Bobić, koji je prije dviju godina izabran i za rezidencijalnog skladatelja na Državnom sveučilištu u američkoj saveznoj državi Wisconsin.
– Imao sam planove za rad na Konzervatoriju Rimski-Korsakov u Sankt Peterburgu i pisanje „Snježne kraljice” za Marijinski teatr, no rat u Ukrajini sve je prekinuo. To me posebno pogodilo, s obzirom na činjenicu da sam studirao u Kijevu. Planiran je bio i moj veliki oratorij „Izaija” u Moskvi, no sve je otkazano zbog rata – za naš list priča 56-godišnji skladatelj, koji je dvaput zamalo odustao od glazbene karijere. Njegova je obitelj, naime, u Varaždinu imala poznati lokal u kojem je Davor redovito pomagao, radio kao konobar, a završio je i tečaj ugostiteljstva!
– To je bilo za slučaj da ne uspijem u glazbi. (smijeh) Danas mi koriste vještine koje sam stekao u takvoj sredini, u kojoj su se kretali ljudi iz svih društvenih slojeva – navodi. Za naš list otkriva i omiljeni pop bend iz osamdesetih, koje obožava.
– ABBA! Naravno, obožavam i ostale izvođače iz te i drugih dekada, no osamdesete su doista bile rasadnik kvalitetne popularne glazbe – za kraj je s nama podijelio ovaj „pedesetpostotni Međimurec”.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3669
