Dočekali smo bolja vremena i dobra vozila, kaže Damir Tota, vozač žutih kola spasa
Kad proleti vozilo hitne pomoći, ostavljajući iza sebe odjek urlika sirene, većina nas se naježi. Zlokoban je to zvuk. Ali ga ispraćamo s nadom da će stići na vrijeme… kome god hita.
Međimurska županija nedavno je uložila oko 188.000 eura u dva vozila za svoj Zavod za hitnu medicinu. Novi Volkswagen Transporter se koristi za hitni prijevoz pacijenata, a Citroen Jumper za sanitetski. Pred vozilima je mnogo posla: žuta vozila spasa čeka oko 240.000 kilometara godišnje, dok će 800-tinjak tisuća kilometara prijeći sanitet. Toliko je posla za vozila, a nas je zanimalo koliko je to posla za one koji njima upravljaju i što znači siguran, novi volan u rukama naviknutima na adrenalin i vožnju pod sirenama.
Pedesetpetogodišnji Damir Tota iz Čakovca, najiskusniji je vozač kola hitne pomoći u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije i voditelj voznog parka hitne službe. Broj kilometara u njegovu iskustvu dosegnuo je vrtoglavu cifru. Kao vozač, zaposlio se u tadašnjem Medicinskom centru Čakovec 1987. godine. Zdravstvena ustanova u kojoj je započeo profesionalni put se mijenjala i iz nje su se izrastale nove. A Damir je u svakoj – vozio ili ‘letio’ nad asfaltom, ovisno o potrebi.
„U doba kada sam se zaposlio situacija je bila kritična. Imali smo stara IMV-ova vozila, bez ikakve opreme. Liječnik je na intervencije polazio s torbom u kojoj je bila koja šprica i nešto najosnovnijih medikamenata, a tehničar je ponio zavoje. I to je bilo to“, niže Damir stare uspomene.
Desteljećima se, kaže naš sugovornik, vuklo više-manje loše stanje: star vozni park, stalna „krpanja“ izmučenih, isluženih vozila… i tako sve do 2015.
„Ljutio se netko ili ne, ali tek od 2015. godine je vozačima svanulo i Županija nas opskrbljuje novim vozilima. No, osim vozila, trebala nam je i bolja organizacija službe i po meni je tu ključnu ulogu odigrao naš osnivač – Međimurska županija. Da nisu godinama plaćali i držali ispostave u Murskom Središću i Kotoribi, siguran sam da danas te ispostave ne bi bile u sustavu, odnosno u mreži hitne. Ustrajnošću u održavanju modela, bez obzira na troškove, dokazali su njegovu opravdanost. I sada za sve nas, od liječnika do vozača, stiže bolje vrijeme. Puni opseg ćemo osjetiti najkasnije za godinu dana, kada tehničari – vozači prođu edukaciju i kada budemo u punom sastavu“, kaže Damir Tota i dodaje da bi sada pažnju trebalo posvetiti i voznom parku sanitetskog prijevoza koji je sve opterećeniji.
Damir Tota na cesti mora biti brz, a taj je profesionalni imperativ prenio i u govor. U samo nekoliko, kratkih rečenica ilustrira izazove zahtjevnog radnog okruženja: „Navala adrenalina pod sirenom uvijek je ista, bez obzira na godine iskustva. Iz sna se prenem u trenu i za dvije sekunde sam potpuno spreman za maksimalne brzine na cesti. Nitko nije rođen za svjedočenje patnji i smrti. Iskustvo pomaže da pronađete svoju ‘formulu’ za korak dalje.“
Maksimalna opterećenja trpe ljudi i vozila pa Damir dodaje. „Kočione obloge ili diskove moramo mijenjati već na 20-ak tisuća kilometara. Dodatna oprema u našem slučaju nije luksuz i o tome treba voditi računa. Zamislite što pri velikim brzinama, noću, za nas znače kvalitetna svjetla. Treba nam i garaža jer su vozila hitne specifična – u njima je mnogo uređaja i baterije moraju biti stalno pune.“
KAD AVIONI PADAJU, KOLA HITNE LETE
Sjeća se Damir crvenog poziva iz donjeg Međimurja. Mušarac javlja da se srušio avion, da u olupini ima preživjelih, te da je s njima uspostavio kontakt.
„Letio sam nad cestom. Na odredištu se gomila sva sila policije, profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca. Selom i okolicom razliježu se sirene…“, prepričava nam filmsku scenu iz života:
„Vrlo brzo smo shvatili da smo nasamareni. Nije se, srećom, srušio avion, nego se, nažalost, radilo o pozivu psihički bolesnog čovjeka.“
NIZ NADVOŽNJAK…
Na pitanje o najtežoj vožnji, Damir Tota odgovara: „Jedan scenarij nam se stalno ponavlja u gradu. Situacija kad jurim pod sirenom niz nadvožnjak, u Kalničku ulicu, u špici (a špica je u Čakovcu cijeli dan). Prilazim automobilu ispred sebe koji daje lijevi žmigavac.
Neću ga pretjecati jer ne znam što je u njegovoj glavi, ne znam je li me svjestan, a to me usporava. U takvoj situaciji, vozači nam moraju dati nedvosmislen znak da nas vide i to sklanjanjem udesno, pa i nailaženjem na rubnik, ako je moguće“, apelira iskusni vozač, svjedočeći o poslu u kojem se na leđima nosi i konstantan, iznimno visok stupanj rizika. (Autor: Željka Drljić)
