Renata i Spomenka su ponos hrvatske, ali i našeg Međimurja
Starost i nemoć su neizbježan dio života. Ako je išta sigurno, to je da ćemo svi jednom umrijeti. Unatoč tome, skrb o bolesnima, starima i umirućima u Hrvatskoj još uvijek nije na nivou na kojem bi trebala biti. Često nedovoljan broj specijaliziranih stručnjaka za potrebe bolesnika i obitelji na kraju života i u žalovanju, dovodi do toga da se i bolesnici i obitelji osjećaju da su u tim problemima i poteškoćama prepuštene same sebi da se snađu.
Renata Bermanec i Spomenka Tomašić su dvije žene koje žele doprinijeti da se bolesnicima koji se neće izliječiti pristupa drugačije, da se razvije skrb koja pruža ono što takve osobe i njihove obitelji trebaju, a koja je potpuno drugačija od skrbi za ljude koji će ozdraviti i normalno nastaviti sa svojim životom. Renata je prva hrvatska magistra palijativne skrbi, a Spomenka je medicinska sestra. Obje svoje slobodno vrijeme nesebično ulažu u dostojanstvo drugih ljudi, pišu 24sata.
– Palijativna skrb je aktivna, sveobuhvatna briga za bolesnike oboljele od neizlječive, uznapredovale bolesti koja više ne reagira na postupke liječenja. Afirmira život, umiranje promatra kao normalan proces, sastavni dio života, ne ubrzava ni ne odgađa smrt. Pruža fizičku, psihičku, socijalnu i duhovnu skrb te poboljšava kvalitetu života neizlječivih i umirućih bolesnika i članova njihovih obitelji. Bolesniku pristupa holistički, promatra ga cjelovito sa svim njegovim potrebama, a to su potreba za ublažavanjem boli, samopoštovanjem, pažnjom, pripadanjem, suosjećanjem i komunikacijom. Palijativna skrb mora biti besplatna i dostupna svima, a pruža se tamo gdje palijativni bolesnik boravi – objašnjava Spomenka.
Stari i teško bolesni se često osjećaju da su “otpisani” od strane društva zbog nemogućnosti da aktivno, kao prije u životu, sudjeluju i doprinose društvu, ali još više zbog toga jer su medicina i zdravstveni sustav više usmjereni na ljude koje je moguće uspješno izliječiti. Taj bi pristup kroz palijativnu skrb trebalo promijeniti jer odlika dobrog društva je da najranjivijim skupinama svojih građana pridaje najveću pažnju. Tako možemo posebno naglasiti palijativne bolesnike jer su oni ljudi koji su koja su još živi, imaju svoje misli i emocije poput straha te potrebu za brigom i ljubavi, a njihove obitelji potrebu za podrškom u skrbi i u žalovanju za bližnjima. Srećom, tu su humani ljudi poput Spomenke i Renate i 40-ak članova njihove udruge ‘Pomoć neizlječivima’. Djeluju od 2010. godine.
– Od 2006. godine, kada sam studirala i radila u palijativnoj skrbi u Velikoj Britaniji promatrala sam djelovanje udruga i civilnog društva koje su jako aktivno bile uključene u rad, ali i razvoj hospicija i palijativne skrbi. Tijekom nekoliko godina se ideja formirala i 2010. sam s doktoricom Vericom Jačmenicom Jazbec, uz podršku nekoliko drugih prijateljica i zdravstvenih radnika uključujući Spomenku, osnovala Udrugu „Pomoć neizlječivima“. Željeli smo pomoći razvoju palijativne skrbi u Međimurju koja tada uopće nije postojala u nikakvom obliku. U razvoju naše Udruge potpuno smo se ugledali na način rada udruga u Velikoj Britaniji i Europi čiji sam doprinos svjedočila godinama – govori Renata.
A kroz udrugu imaju oko 500 korisnika posudionice ortopedskih pomagala koja raspolaže sa oko 1.000 različitih pomagala.
Razvoj palijativne skrbi provodi se te je vidljiv kroz više različitih razina, a broj bolesnika kojima mi konkretno pomažemo je jedan od tih pokazatelja. Svake godine kroz posudionicu ortopedskih pomagala i medicinskih aparata koju vodi Udruga „Pomoć neizlječivima“ se besplatno posudi između 400-600 pomagala. Svim tim osobama se uz konkretnu i brzu pomoć u obliku besplatnih pomagala pruža i neki oblik podrške i osjećaja da zajednica u kojoj bolesnici žive brine o njima. Udruga je također pokrenula projekt vezan za psihosocijalnu podršku u palijativnoj skrbi koja uključuje bolesnike, obitelji u skrbi i žalovanju te volontere, a neizmjerno je važna jer kraj života donosi brojne poteškoće i izazove za sve uključene.
To na neki način pokazuje broj naših korisnika, ali ne i cjelokupnu vrijednost doprinosa naše Udruge jer da bi palijativna skrb postojala i razvijala se, naša Udruga slijedi primjere iz Europe i svijeta te doprinosi razvoju kroz podizanje svijesti građana putem medija, skupova, informativnih materijala i osobnih razgovora o tome što je palijativna skrb, u čemu ona pomaže i na koji način se može ostvariti kao i prepoznavanju palijativnih bolesnika u okolini u kojoj volonteri žive te uključivanju službi palijativne skrbi – objašnjava Renata.
Educiraju volontere i profesionalce svih struka, organiziraju tribine, radionice, kongrese i sastanke. Trude se da cijela zajednica prihvati palijativnu skrb kao obvezu svih nas. Na obje su osobne tragedije utjecale u odabiru poziva. Spomenka se za medicinsku struku odlučila još u osnovnoj školi.
– Ja sam još u četvrtom razredu osnovne škole napisala članak da želim biti medicinska sestra i pomagati bolesnim ljudima, a ta odluka postala je definitivna kada mi je tata nakon teške prometne nesreće dugo boravio u bolnici. Kako sam ga često posjećivala sve sam više pratila rad medicinskih sestara. Ubrzo mi se želja ostvarila pa sam upisala i nakon četiri godine završila srednju medicinsku školu u Varaždinu. Poslije 25 godina rada u struci upisala sam studij sestrinstva u Varaždinu i stekla zvanje prvostupnice sestrinstva. Biti medicinska sestra je ponosno i humano zanimanje koje ne bi mijenjala – objašnjava Spomenka.
Renata se malo kasnije odlučila
– Moje razmišljanje o izboru ‘karijere’ izgledalo je ovako: ‘Kamo bih mogla ići u srednju školu? Volim ljude…Pa mogla bih možda u trgovačku školu ili slično ‘. Kako su moji roditelji rekli da imam predobre ocjene za trgovačku školu, u nastavku razmišljanja sam rekla da volim i biologiju i kemiju i odluka se sama stvorila; medicinska sestra. A zapravo oduvijek imam izraženu empatiju i ljubav prema ljudima i pomaganje drugima je nekako za mene bilo normalno od kad pamtim Mama mi je oboljela od raka kad sam bila mala pa je možda i blizina bolesti u našim životima doprinijela mojoj odluci – govori.
Svoje znanje usavršavala je i u inozemstvu
– Ja sam imala sreće, više od bilo kog drugog u Hrvatskoj po tom pitanju, učiti od najboljih, a to je u Velikoj Britaniji koja je „kolijevka“ palijativne skrbi. Pa sam tako stekla i iskustvo rada u službama palijativne skrbi i diplomu magistra znanosti iz palijativne skrbi. Moj put do toga je dugogodišnji, ali dio koji je vodio baš k palijativnoj skrbi bio je kada me časna sestra Zdenka Kolarić i grupica Hrvata s kojima sam surađivala i živjela u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Londonu pitala da li bi im se htjela priključiti u pokretanju jednog projekta razvoja palijativne skrbi u Hrvatskoj. Ja sam zbog prijateljstva s njima rekla: ‘Pa može’, ne znajući čemu sam zapravo rekla da. Predložili su mi i nastavak mog školovanja u području palijativnoj skrbi što je mene veoma zainteresiralo. Sve se to dešavalo samo par tjedana prije mog odlaska u Kalkutu koji sam duže vrijeme planirala.
U Kalkuti sam volontirala 3 mjeseca sa sestrama Majke Tereze, u školi u sirotištu i u kući za umiruće. Kad sam se vratila iz Indije, ona usputna ideja o palijativnoj skrbi sad je već bila ozbiljan životni poziv i ispunjavala me mirom i srećom. I to je bilo to, sve ostalo nakon toga bile su godine rada i truda da postanem što bolja u struci, tako zahtjevnoj, ali potrebnoj. Od samog početka 2006. najveća ljudska i profesionalna podrška mi je bio moj mentor iz Velike Britanije dr. David Oliver, ne samo kao profesor kod pohađanja magisterija znanosti iz palijativne skrbi pri University of Kent, nego i tijekom mog daljnjeg rada u Hrvatskoj – objašnjava.
Mnogi ljudi odlaze u Indiju da se pronađu, a Renata je otišla pomagati
– Ja u Indiju nisam išla tražiti sebe, kao što neki ljudi vele. Ja sam već sebe imala sa sobom. Ali sam se ohrabrila, obogatila, ojačala kao vjernik, ponizila kao čovjek i dobila najbolju moguću prvu lekciju iz palijativne skrbi. Naučila sam da bi svi mi ponekad trebali u Kalkutu; da u onoj neimaštini budemo zahvalniji za ono što imamo, da se kroz stotine volontera podsjetimo koliko je lijepo davati drugima, da se kličući na podu u molitvi približimo sebi s svojim vrijednostima. Kad sam radila s umirućima u prvoj kući Majke Tereze, koji su bili doneseni s ulica Kalkute, uvjerila sam se koliko ljudski dodir i ljubav, koju su za te ljude imali brojni volonteri, mogu ukloniti strah od smrti i napuštenosti. Sve što sam svjedočila u tom dalekom i siromašnom kraju zapravo je isto u našim „naprednim“ svjetovima; bez ljudske empatije, nema dobre skrbi za bolesne – priča.
Uz vođenje udruge, obje su stalno zaposlene. Renata je koordinator sustava palijativne skrbi u Međimurskoj županiji, a Spomenka radi u bolnici.
– Iako je cilj mog rada razvoj bolje skrbi za palijativnog bolesnika i njegovu obitelj, ovo radno mjesto nije samo fokusirano na palijativnog bolesnika, nego na sve ljude koji na bilo koji način mogu doprinijeti da dostojanstven kraj života i mirno žalovanje budu nešto što će Međimurje i Hrvatska u budućnosti još poboljšati. Tako je moj svaki radni dan potpuno drugačiji. U većini slučajeva krene sa sastankom s članovima mobilnog tima, razgovor o bolesnicima i zajedničko planiranje skrbi. Često odlazim u posjete, ovisno o tome što je potreba i kakav je dogovor s mobilnim timom. Posjećujem i bolesnike i profesionalce u bolnici koja je u Čakovcu kraj doma zdravlja i ostvarujemo dobru suradnju vezanu za otpust bolesnika i praćenje bolesnika gdje god se on nalazio pa čak i ustanovama u drugim dijelovima Hrvatske, najčešće u bolnicama u Zagrebu. Surađujem i sa svim službama primarne zdravstvene zaštite s kojima se nadopunjujemo i dogovaramo o skrbi; liječnici obiteljske medicine, patronažne sestre, zdravstvena njega u kući, zavod za hitnu medicinu, službe socijalne i duhovne skrbi.
Nadalje, velik dio mog rada uključuju sastanci s drugim važnim osobama i službama bez kojih ne bi postojala dobra palijativna skrb, a to su predstavnici Međimurske županije, općina i gradova u Međimurju, osnovne i srednje škole, srodne udruge, mediji koji nas kao velika podrška prate od samog početka razvoja i drugo. Kao osoba s puno iskustva i službenim edukacijama, puno sudjelujem u radu nacionalnih tijela i institucija te provodim puno mentorskog rada s profesionalcima koji se tijekom godina uključuju u palijativnu skrb i edukacija za profesionalce, volontere i laike. U opis posla koordinatora spada i rad i vođenje udruga i volontera. Tako da se često isprepliću i nadopunjuju rad mene kao koordinatora i mene kao volontera u vođenju Udruge „Pomoć neizlječivima“ koji se nastavlja i nakon radnog vremena – objašnjava Renata.
Spomenka se uz posao i udrugu, brine i o bolesnoj majci.
– Radim u dvije smjene, pa se moj radni dan razlikuje ovisno o tome radim li prije podne ili poslijepodne. Kad sam jutarnja smjena, ustajem u 5 sati i 30 min, obavim jutarnju higijenu, posjetim i uredim bolesnu majku i oko 6 sati i 30 min krećem na posao. Na poslu sam od 7 do 14 sati .Nakon posla prema potrebi odem do posudionice pomagala i obavim obaveze koje imam te se vraćam kući. Doma me čeka druga smjena: kuhanje ručka, malo odmora s tri prekrasna unuka, obitelj, vrt, majka, kratka druženja s prijateljicama, šetnja – opisuje Spomenka.
U njihovom poslu, smrt je normalna pojava, a Renata vjeruje da se djecu ne treba potpuno štititi od nje.
– Želim naglasiti koliko je važno ono što mi učimo mlađe generacije o životu. Kad previše štitimo našu djecu od svega teškog u životu, zapravo im uskraćujemo znanje i iskustvo koje im je potrebno da bi kroz život prošli čvrsti i neslomljeni kad prođu usponi i dođu padovi. Zato savjetujem da djecu ne mičemo iz nikakvih životnih događanja, kako god teška bila. Jer uz suzu i bol na sprovodu ili posjetu teško bolesnoj baki u bolnici ili domu, učimo malene da je ljudsko zajedništvo i podrška upravo ono što nam pomaže da prebrodimo sve životne poteškoće – tvrdi Renata za 24sata.
Za Spomenku, smisao njihovom poslu daju osmjeh kojeg stavljaju starina i nemoćnima na lice.
– Osmijeh na licu bolesnika i stisak ruke palijativnog pacijenta ili člana obitelji je najdraže što volonter može dobiti kao nagradu za dobro odrađeni posao. Utjehu pružamo već samom svojom prisutnošću, vremenom koje smo poklonili bolesnoj osobi, razgovorom, brigom za čovjeka koji traži u svojoj blizini ljude uz koje osjeća toplinu i koji ga pune pozitivnom energijom. Svaki neuspjeh nam teško pada i nameće uvijek iznova pitanje jesmo li sve učinili ili smo možda nešto propustili – zaključuje.
Ta požrtvovnost kojom pristupaju poslu te blagost i olakšanje koje pružaju svojim korisnicima svakako zaslužuju da ih zovemo ponosom Hrvatske.
