Danas kad nas raketara više nema, pada tuča veličine teniskih loptica...
Umirovljenik Mijo Punčikar (81) iz Donje Dubrave mještanima je dobro poznat kao nekadašnji vozač autobusa, skelar i općinski vijećnik, ali i kao posljednji raketar u Donjoj Dubravi. Raketama srednjeg dometa Mijo je branio Međimurje od tuče, a uz rakete koristio je i prizemne generatore za isparavanje srebrnog jodida koji sprječava stvaranje leda u oblacima. Kao raketar radio je od 2010. do 2020., a rakete je ispaljivao prema naputcima Radarskog centra Varaždin.
– Prvo smo pohađali tečaj, a nakon toga smo s radarskim centrom komunicirali putem radiostanica. Svatko od nas je imao svoju radiošifru, ja sam bio broj 27. Prozivke su bile svakog jutra u 8:30. Ako je nailazila oluja, na prozivkama smo dobivali naredbe za pripravnost, sjeća se Mijo.
– Generator sam postavio u vrtu jer sam ga često koristio, a
lansirna stanica bila je izvan D. Dubrave. Zato – kada sam morao
do lansera – brigu oko generatora preuzimala je moja supruga
Julijana, priča naš sugovornik.
Iako je uz lanser dežurao često, Mijo je samo jednom u deset godina morao ispaljivati rakete. Ispalio ih je putem daljinskog upravljača iz sigurnosti lansirne kućice, a zapovijed koju je dobio glasila je “Raketar broj 27, pali!”.
– Olujni oblaci su uvijek dolazili sa sjevera pa su kolege iz gornjeg Međimurja više raketirali, otkriva nam Mijo.
Za ovaj posao bio je i plaćen – 850 kuna mjesečno – a dežuralo se od početka svibnja do kraja listopada.
Svoje posljednje radne zadatke Mijo je odradio prije dvije godine, a nakon toga je radiostanica utihnula.
– Rekli su da se proturaketna obrana više neće financirati, a kada smo mi radili, najveća tuča koje nas je zahvatila je bila veličine kaše i gotovo bezopasna za usjeve. Danas kad nas raketara više nema, pada tuča veličine teniskih loptica. Mislim da je sustav koji smo imali bio vrlo funkcionalan, a pri financiranju su državu pomagale općine i gradovi pa se sustav trebao održati, siguran je Punčikar.
PAJSEROM NA VRATA
Međutim, na odluke s državne razine Mijo ne može utjecati, pa radi ono što može, u svom trošku održava malo betonsko zdanje na rubu Donje Dubrave.
– Ne mogu pustiti da sve zaraste pa se dođem pobrinuti za korov i travu oko objekta… tko zna, možda će jednog dana opet zatrebati. U lansirnoj kućici nema više ničega osim starog kauča na kojem sam sjedio i čekao zapovijedi te prekidača za lansiranje, a skladište raketa uz kućicu je ispražnjeno. Nedavno sam primijetio da je netko pokušao provaliti pajserom u skladište, valjda privučen starim upozorenjem o eksplozivnim sredstvima na vratima. Nije uspio ući, ali su uništena vrata pa ih sad više ne mogu otključati, ali kome da to prijavim kad nikoga nije briga, kaže nam posljednji donjodubravski raketar.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.503
